Imenovanje - Nekomercijalno - Dijeli pod istim uvjetima

Gamifikacija omogućena

Njemačka

Žensko

<para>Pet kava dnevno: jedna uz doručak, druga poslije ručka u kantini faksa, treća između dvaju predavanja, četvrta nakon predavanja, peta u zadimljenom kafiću kraj Glavnog kolodvora, uz pogled na sat i brojanje minuta, još deset minuta do mog vlaka, još pet, sad stvarno moram ići...trk na vlak, pogled nervozno struji preko masa ljudi koji kao i ja idu kući s dnevne šihte. Većina njih djeluje umorno, mutnih pogleda, iscrpljenih osmijeha, a moja krv, kojom u te poslijepodnevne sate kolaju više zrnca kofeina negoli krvna zrnca, tjera me da okrećem glavu za svakim zvukom i podražajem, gotovo u tempu tika, i kao usput pojavi mi se pred unutarnjim očima slika kokoši na dvorištu. Zob-zob, okretaj glave, zob, okretaj glave....u torbi ni gutljaja čiste vode. Ali ovaj kofeinski delirij je svejedno nekako ugodan, ako se dovoljno potrudim, mogla bih i poletjeti. Malo mi doduše sumnjiv pomahnitali puls i nervozni pokreti, ali za nekoliko sati više neću biti speedy gonzales. I tako svaki dan. Takav ritam bio je kruh svagdašnji nekoliko godina, a trajao je do 2007. godine. Da izbrojim šalice i plastične čaše iz kojih sam popila svu tu smeđu tekućinu, rezultat bi bio svakako vrlo negativna ekološka bilanca: koliko bačene plastike, koliko potrošenih resursa samo zbog moje kofeinske ovisnosti. Ali to je opet neka druga tema.</para><para>Danas me muči jedna druga problematika, kojom se bavim sve više, a također ima veze s malim meksičkim mišem, naime brzina koja podsjeća na kofeinsku brzinu i nervozu mojih studentskih dana.      Gotovo da više ni ne prođe dan a da na svom zidnom kalendaru ne provjerim koje obaveze danas imam, što ima za obaviti. I u bijelim poljima uz pojedine dane rijetko stoji: kava XY, izlet i slično, a nikada ne stoji: pauza, knjiga, odmor, meditacija, opuštajuća kupka (iako osobno preferiram tuširanje), čaša vina...a budući da to tamo ne stoji, cijeli je dan podvrgnut navodima poput: računi, doktor, nazvati + akuzativ, kupiti + akuzativ, nabaviti + akuzativ i jedan od najbezveznijih glagola uopće: obaviti. Zapravo jedina dobra i stvarno lijepa stvar u kalendaru su rođendani, koje bilježim samo imenom: Martina, Ivana, Željana, tata, mama, Sara...i tako kalendar najavljuje svaki dan kako dan treba izgledati, osim onda kad slučajno previdim koji dan, i onda speedy gonzales stupa stopostotno i u petoj brzini na scenu, i od adrenalina ne možeš doći do daha. </para><para>Napisala je jedna moja draga poznanica ovako ovih dana: "Možda se možemo diviti ribizlu i borovnicama, visokoj pikavoj travi i soku od bazge s ledom." Možda, ako znamo, nismo zaboravili i ako smo opet naučili. Daj Bože da ne potratimo talent za dokolicu koja nas liječi. A onda i speedyja s vremena na vrijeme možemo pomilovati. I nakon toga zamoliti da se vrati u svoju mišju rupu. </para>

speedy gonzales

<para>smijeh je obavezna i nužna reakcija na moju lakomislenu izjavu da volim peglanje i svoju peglu. a volim i svoju suđericu i svoju vešmašinu i svoju pećnicu (iako je potonja izmišljena daaavno daaavno, pa  čovječanstvo shvaća njenu egzistenciju pomalo olako), i sve ih volim i onda pomalo mislim i na nikolu teslu pa i na onog bezobraznog edisona, neka mu, i obuzme me zahvalnost. naime,  svaka od ovih spravica (a nemam najskuplje marke) mi stvara harmoniju u životu. a harmonija je prekrasna, najljepša imovina svakog srca i tijela. i kad mi se podrugljivo smiju, ja se samo stoički i u stilu buddhe smješkam i zaključujem kako me više ne opterećuje i ne nervira ona hrpa opranog suhog veša koji me strpljivo, da ne kažem ponizno, čeka u kakvom kutu. jer kad tražim kakvu utičnicu produžnog kabela, da svoje zeleno-bijelo glačalo (lijepa, u mojem slučaju djevičanska riječ) priključim na mrežu izmjenične struje, pa odem po destiliranu vodu i dasku za peglanje izvučem i razvučem na pravo mjesto, pred televizorom, onda počinje trenutak meditacije. a ako je meditativna slika sada možda umrljana simbolom televizora, onda u svoju obranu moram reći kako u trenucima uravnavanja veša gledam samo dokumentarce i emisije koje me unutarnje izgrađuju, nikako sapunice, reality show-ove i slično. </para><para>do uvida u blagodat peglanja došla sam sasvim neočekivano, nakon višednevnog užarenog parnog maratona. prve košulje i majice bile su još mučene mojom nervoznom rukom uz manjak koncentracije, a zadnji komad u nizu pratio bi niz sretnih misli, filozofski stav i opušteni mišići lica. i  ogromna količina sretnih sjećanja. i tako svaki dan. dok brijeg od opranog veša nije prešao u hrpice u pisma i pisamca složenih komada odjeće, veličine 50, 38 i 104, svih boja, iako pomnim analizama ustanovljeno prevladavaju plava i bijela. </para><para>dakle, zaboravi pranje suđa od kojeg ti se nokti mekšaju do stanja gume, zaboravi usisavanje iliti sauganje od kojeg ti se vrti u glavi dok tražiš potencijalnog prašnjavog neprijatelja u svakom milimetru kvadratnom, zaboravi pranje prozora. iako, kod ovog posljednjeg još moram reći da je po djelovanju najbliže umirujućem čarobnom štapiću glačala. ali ako si od onih koji se obilato uzrujavaju jer je netom nakon pranja i poliranja prozora pala kiša, a ti si uspio na brzinu spustiti usred bijela dana tek polovicu svih roleta na kući, dok je na drugu polovicu drsko pala kišurina, zaboravi i to. moje srce pripada parnom strojčeku, i to je to. pristranost nije popularna, ali protiv istine se ne može.</para><para>a u slučaju da imaš sušilicu veša, tu dobru susjedu vešmašine i snahu pegle, onda zaboravi cijeli tekst. nema smisla. čekaj, iako, dok slažeš tople i meke komade odjeće koje vadiš iz sušilice i sortiraš po hrpicama i obuzima te (možda) božanstveni osjećaj doma, čistoće i sigurnosti, ili možda samo olakšanje što danas možeš obući svoje omiljene hlače, ti se smješkaš i shvaćaš da ti je baš, ali baš dobro. </para>

uglačana meditacija

srce u ljubičastom prozoru

<para>Silvestrovo popodne. Pile je u pećnici, ali ne dajem mu više vremena. Isključujem sve električno i ostavljam ga za bolja vremena. Sutra je prvi dan nove svježe godine, možda će svijet sutra izgledati drukčije, opet obojano. Sada je siv i trom, iako ja nemam puno vremena i moram žuriti. Uzimam svoju torbu, sjedam u auto, i za pola sata sam na vrhu brda, tamo gdje se nalazi gradska bolnica. Prijavljujem se na porti, objašnjavam što me muči. Dizalom dospijevam na drugi kat. Prima me ljubazna sestra koja me usput pita poznajemo li se, misli da me je već negdje vidjela, a zatim nestaje za uglom. Mozak mi šalje poruku da mi to ljudi češće govore. U prostoriju uskoro ulazi liječnica koja mi odmah ulijeva povjerenje. Razgovaramo i opet objašnjavam. Moram doći navečer, moram biti praznog želuca za operaciju. Ništa jesti, piti ni pušiti. Ne pušim, kažem ja, kao da me pitala. Opet vožnja kući. Treba premostiti nekoliko sati čekanja, ispunjenih samo očekivanjem onoga što se ne želi. Kod kuće se trudim ignorirati stvarnost, radim što bih i inače, moji ukućani jedu zakašnjeli ručak, ono pile iz prijevremeno ugašene pećnice začudo je gotovo, uz to se serviraju mlinci. Ja ležim na kauču i čekam večer. Obuzeo me mir pomiješan s grozom, tugom i hladnim znojem misli što se roje. Danas je zadnji dan već prastare godine, vani se već čuju petarde, vlada mir koji prethodi velikim slavljima, ljudi se pripremaju, planiraju i izvlače toalete iz ormara, lašte cipele ili rade već nešto što čine ljudi kojima pripada dan.</para><para>Praznog želuca i suhih ustiju približavam se opet navečer bolnici, sve je utonulo u mrak, petarde su postale glasnije i na nebu se protežu vatrometi. Meni je svejedno. Moje slavlje Nove godine ove godine otpada u vakumu straha i samoće. Pred bolnicom se moj stakleni mir raspada u ništavilo i počinjem plakati. Svejedno ulazim brišući suze, moji me tješe. I iako sam inzistirala da odu kući, oni odlučuju ostati dok ne dođu po mene na operaciju. Odlazimo na drugi kat, gdje nas prima divna medicinska sestra. Odvodi nas u sobu broj deset, jedan krevet, tješi me da moj slučaj nažalost nije rijedak, šali se s mojima, donosi mi "anđeosku košulju" i kaže mi nek se presvučem. Ogledavam se u sobi i pomislim kao usput, da nisam ovdje zbog onog što jesam, bila bi ovo lijepa soba. U kupaonici se presvlačim, skidam svoje stvari, odjeću, naočale, naušnice, vjenčani prsten. Oblačim tu bijelu kutu, nikad bizarniju opravu za zadnju noć u godini. Ljubazna sestra dolazi s vječnim smiješkom na usnama i stavlja mi narukvicu na kojoj piše što će sa mnom raditi. Opraštam se sa svojim dragima, liježem u bolnički pokretni krevet. Sestra me pokriva i vozi nepoznatim hodnicima. Gledam u strop, jednolični ritam stropnih lampi, scena toliko podsjeća na bezbrojne scene iz filmova da se usprkos svom jadu moram kratko nasmiješiti. Nakon nekoliko minuta ulazim u srce bolnice, koje smiju vidjeti samo odabrani, očekuje me cijeli tim ljudi u plavom, ili bijelom, već imaju maske preko usta, tako da ih ne razumijem posebno dobro. Dolazi liječnica koju sam već upoznala i prima me za ruku. Anestezist mi objašnjava da mislim da nešto lijepo prije negoli zaspim, onda će i buđenje biti ljepše. Tako je dokazano. Pomislim odmah na uvijek istu sliku, burgundske brežuljke po kojima koračam. Stavljaju mi masku, brzinski odlazim u zemlju bez snova.</para><para>Budim se kao u svitanje prve zore, svjesna sam opet sebe i svijeta nakon anestezije zbog koje sam ležala kao beživotno tijelo. Na svom krevetu plovim opet hodnicima do intenzivne, gdje me smjeste do prostorije u kojoj neki muškarac naizmjence stenje i hrče. Ja sam budna i gledam u sat na zidu preda mnom. Sat vremena bi trebao trajati moj boravak ovdje, sestre me obilaze, ja bih gotovo pjevala zahvalnice što je sve prošlo bez komplikacija o kojima je doktorica pričala prije nekoliko sati. Uskoro ću na odjel, nešto pojesti i dokazati da mi je dobro, i onda smijem kući. Ipak, gotovo pred sam istek vremena čujem kako moj monitor pišti i alarmira. Okrenem glavu i ugledam crveno trepereći znak za puls, koji pokazuje 130. Mene hvata vrtoglavica i pitam se, budeš sad riknula od infarkta? Nakon desetak minuta pojavljuje se mladi i naočiti anestezist koji mi tumači da je očito moj strah natjerao srce da tako luđački radi. Nakon toga mi obećaje da neću (barem ne ove noći) umrijeti od infarkta, oprašta se sa mnom, pruža ruku. Ja svoju najprije moram izbaviti iz kabelskih spojeva pa prihvaćam ponuđeni stisak. Želi mi sretnu novu godinu s nekim sjetnim izrazom lica i dodaje da ne zaboravim na neću dobiti infarkt. Odlučujem mu vjerovati, on bi trebao znati.</para><para>Prije ponoći sestra s odjela C2 dolazi po mene i odvodi me u moj privremeni stan. Usprkos tableti za spavanje ne spavam te noći. Okrećem se na uskom krevetu i slušam oskudne zvukove s hodnika. Ljubazna noćna sestra pristala je ostaviti odškrinuta vrata, ima nešto smirujuće u svjetlu koje se provlači kroz maleni prostor između vrata i dovratka. Nakon više od osam sati bez hrane i pića, uzimam gutljaj vode koji mi odmah uzrokuje mučninu. Vraćam glavu na uzglavlje i odjednom kroz prozor gledam neizmjeran niz vatrometa, ali budući da ne mogu dijeliti radost trenutka, grlo mi stegne sjeta i tuga i u ušima mi bubnja njihova buka. Pitam se kad će proći, a vatromet je lijep, šaren i pun nade, kao i svake godine. Zatvaram oči i trudim se utonuti u snove, ali svaki put prije no što zaspim trgnem se i čujem i dalje kako mi srce glasno kuca. Noć prolazi u beskrajnom drijemežu i zatezanju u lijevoj ruci, gdje je još uvijek šuplja igla skrivena pod flasterima. Sretna ti nova godina, kažem sama sebi, i da je barem malo milosrdnija nego ova protekla. Gledam jednostavan drveni križ na zidu. Kad sam se već prestala pitati koliko bi moglo biti sati, noć odjednom počinje gubiti na crnilu, pali se reflektor ispred bolnice, a nebo uskoro otkriva da moja soba gleda na istok. Namjerno se više ne okrećem na lijevu stranu, gledam sve svjetlije i obojanije nebo. "Večer donose suze, a jutro klicanje", pada mi na pamet stih psalma. Prepuštam se umoru i snenom osjećaju koji me odjednom zapljuskuje, i u onom trenu kad sam još samo trebala skočiti u blagotvorni san, ulazi sestra s doručkom. Poslušno se pridižem i prisiljavam svoj želudac na dvije kriške kruha, sa sirom i s marmeladom. I usprkos svome uvrijeđenom želucu, ne prihvaćam čaj već uzimam kavu, koja ima okus pregorenog napitka od cikorije.</para><para>Nekoliko sati kasnije odlazim kući. Nova godina, prvi dan siječnja. Koliko nade u novom početku. A koliko tuge u mome jučer. Neka nada pokrije tugu nježnim i smjernim pokretima, tiho.</para>

Odjel C dva, soba broj deset

<para>Zima 2009., u vlaku iz Münchena prema Zagrebu. Tijekom kratke pauze u Salzburgu gledamo iz vlaka zasniježeni kolodvor. Ne ulazi puno ljudi, dakle vjerojatno je da će kupe ostati rezerviran za nas. Namještam se u svome sjedalu do vrata i zatvaram oči. U sebi brojim koliko nam je sati ostalo do cilja, sjetim se da sam ponijela dobru knjigu, Tobi sjedi do mene. Opušteni tok mojih misli razbija se odjednom o buku kofera koji se kotrlja preko praga kupea. Ajoj... Živčano otvaram oči i upućujem nabrušeni pogled smetalima. Gledam pridošlicama u leđa, budući da upravo pokušavaju ogromnu prtljagu smjestiti na pretinac nad sjedalima. "Upali su ovamo ko slonovi", pomislim ja, samoprozvana kraljica kupea, i pri tome mislim na ženu duge plave kose u bež kaputu, i onižeg punijeg muškarca. Kad su napokon smjestili nebrojene kilograme u kovčegu na željeno mjesto, ugledali smo im lica. Iz mojih je misli nestala gorčina. Gledala sam u nježno, ljubazno lice žene srednjih godina. Kraj nje je neodlučan stajao, na mjestu tapkajući, muškarac sitnoga nosa i bademastih očiju. "Pa on ima Down", pokajala sam se zbog svoje prvotne reakcije i u meni se u tom trenu stvorilo tisuću pitanja.</para><para>"Moj brat putuje do Villacha. Možete ga probuditi ako zaspi? Naime, često zaspi dok se vozi vlakom."</para><para>"Naravno, nema problema!", velikodušno i plemenito smo se nasmiješili. Dobrotvori nagrižene savjesti.</para><para>Brat i sestra su se srdačno zagrlili, sestra je izašla iz kupea i još jednom kratko mahnula na pozdrav. On je ostao sam s nama, sjeo je na sjedalo nasuprot meni. Vlak je nečujno krenuo s postaje. On se i dalje smiješio i namještao svoju jaknu tako da mu ne škaklja lice. S vremena na vrijeme nas je kradomice pogledao i kad bismo mu mi uzvratili pogled, brzo bi pogledao u nekom drugom smjeru. Igrali smo tu igricu nekoliko minuta. Sramili smo se i on i mi, teško je bilo započeti razgovor.</para><para>Sjetila sam se da u ruksaku imam još neotvorenu čokoladu koju nam je spremila svekrva. Izvadila sam je i odmotala papir. Pogledala sam našeg susjeda:</para><para>"Schokolade?"                         </para><para>"Ja, gerne!"</para><para>Pogled na čokoladu je izbrisao suzdržanost, zahvalno me je pogledao i krajnje pedantno I gotovo svečano uzeo kockicu. I mi smo se poslužili i sad smo se cijelo vrijeme smiješili jedni drugima. Tobi me automatski primio za ruku.</para><para>"Vi ste vjenčani?", ispalio je naš susjed ko iz pištolja vidjevši naše ruke.</para><para>"Jesmo", rekao je Tobi i pogledao me.</para><para>"Uau", odvratio je, zadivljeno preokrenuo očima i sklopio ruke. "I ja bih se rado oženio, ali nijedna mi ne odgovara." Potisnuli smo iz poštovanja smiješak nad ovim djetinje iskrenim komentarom.</para><para>"Ja sam Tobi", pružio je ruku moj muž. I ja sam se odmah predstavila.</para><para>"Ja sam Klaus."</para><para> A onda nam je Klaus ispričao da je bio u posjetu kod sestre, da je s njom bio u kinu, da mu je ona najdraža sestra, da je najmlađi od četvero djece. Mi smo zadivljeni slušali njegovu biografiju ispričanu lijepim njemačkim, malo otežanim izgovorom. U razgovoru smo još saznali:</para><para>Klaus radi u radionici nakita, voli raditi na kompjuteru, kod kuće svi znaju kako kompjuter funkcionira osim tate, najdraži su mu filmovi s Pierceom Brosnanom,...i voli čokoladu. Između nas dvoje se ponavljalo pitanje i odgovor: čokolada? - da, rado!, sve dok nismo zgužvali prazni srebrni papir i bacili ga u smeće.</para><para>Klaus je odjednom prstom pokazao u smjeru nad Tobijevog glavom. Iznad sjedala je bila pričvršćena bijela pločica s crnim brojkama 33. "Toliko imam godina", rekao je odlučno. Zanimalo ga je koliko smo mi stari, i kad je otkrio da smo nekoliko godina mlađi od njega, samozadovoljni smiješak mu je ozario lice.</para><para>Vrijeme je teklo u obostranoj pažnji i našem divljenju. S vremena na vrijeme bi Klaus prekinuo razgovor, pogledao u stranu i uzbuđeno sam sebi šaptom ponavljao: "Moje je srce taaaaako veliko, našao sam nove prijatelje." Dok bi izgovarao "taaaako", ruke bi mu ocrtavale dimenzije, a onda bi jednom rukom obrisao suze. Mi smo u tišini i gotovo pobožno sjedili na svojim mjestima i gledali taj prizor, Tobi je čvrsto stisnuo moju ruku.</para><para>Mrak se već spustio na naš dio svijeta kad smo stigli na kolodvor u Villachu. Klausa nije trebalo buditi. Bio je već uzbuđen što će vidjeti tatu. Tobi mu je spustio kofer. I ja sam ustala. Oboje nas je zagrlio i cmoknuo u obraz. Nesigurno je išao pred Tobijem koji mu je gurao kofer prema izlazu. Na peronu je stajao stariji muškarac, pod otvorenom jaknom je nosio žarkocrveni pulover. </para><para>"Tata!"</para><para>Vlak je napuštao peron, a Klaus je grlio tatu koji ne voli kompjutere. U kupeu je ostalo srce, tako veeeeliko.</para><para>Pet mjeseci kasnije, kad smo saznali da će mali stanovnik mog trbuha imati sindrom zvan Down, jedna od mojih prvih misli poletjela je prema Klausu.</para>

Ja sam Klaus

<para>Iako je tek oprao kosu i na navrat-nanos je osušio, krenuo je tata kroz zimsko ledeno jutro na vlak. (Bio je tada one dobi koja nam ne ostavlja vremena misliti što je bolje za zdravlje). Našao je svoje mjesto, udobno se smjestio nasuprot ženi s djetetom i već mislima bio negdje na cilju, kod sljedećih obaveza i zadataka.</para><para>I dok je tako plovio svojim danom i mislio na mnoštvo stvari, počela ga je odjednom strašno boljeti glava. Bol je potisnula sve ostale misli, tjerala mu mučninu u želudac, i on se u svojoj muci primio rukama za glavu. Postojao je samo sadašnji trenutak, i on se sav skupio oko grčevitog bubnjanja iza očiju.</para><para>Njegova suputnica je upravo jela s djecom naranču, ali očito je shvatila da mladom čovjeku nije dobro, pa mu se obratila:</para><para>"Dečko, jel ti zlo?"</para><para>"Strašno me boli glava."</para><para>Na taj tatin odgovor je nožićem odrezala krišku naranče i pružila mu je. Nakon toga je iz svoje torbe izvadila tabletu protiv glavobolje i također mu je dala. I tako je prošla tatina glavobolja i vožnja vlakom.</para><para>Tata je puno puta ispričao ovu kratku pouku ljubavi prema bližnjemu, i u sjećanju mu je uvijek ta naranča kao simbol dobrote. I uvijek doda da bi volio znati gdje je ta žena i je li još uvijek živa, jer bi joj se rado zahvalio na njezinom dobrom djelu.</para><para>Pitam se sjeća li se i ona te male kriške naranče. Sigurna sam da ne zna kako je velik trag ona ostavila. Trag koji se ocrtava godinama i prenosi dalje.</para><para>-posvećujem ovu priču svojoj prijateljici Ž., koja mi je dosad pružila već tone i tone naranči-</para>

Kratka priča o dragoj naranči

<para>Nemoguće je utvrditi kada se odigrala radnja ove priče. Neki kažu prije mnogo mnogo godina.  Neki kažu jučer. Neki tvrde kako je ova priča izmišljena. Ja ne znam. Ali se došuljala do mene poput mazne mačkice i čeka da je ispričam. A ja sam pristala.</para><para>Živio jednom dječak po imenu Francek. Bilo je to u vrijeme noćne tame, nakon zalaska sunca nebo je bilo mrko i tiho, bez ijednoga svjetlila. Francek je imao lijepo djetinjstvo, dobre roditelje i dragu braću i sestre. Kad je bio bolestan, predano su ga njegovali. Kad je bio nestašan, blago su ga korili. Kad je bio tužan, uzimali su ga u naručje. Francek je bio sretno dijete i svi su bili ponosni na njega. Trudio se svima udovoljiti i biti prijatelj. U školi se nije tukao, nije kopao nos i nije cinkao druge, kad bi oni napravili kakvu nepodopštinu. Lijepo je čitao i znao je računati, i posebno se ponosio kad bi ga Klara iz prve klupe nježno pogledala i zatreptala nakon što bi mu računica na ploči bila točna. Ipak, pored svih svojih vrlina, Francek je imao i jednu manu: satima je trčao livadama i šetao proplancima i skupljao sunčeve zrake. Majka bi ga nakon takvih izleta dočekivala tužna lica, a otac bi odmahivao glavom. Braća i sestre su mu se podsmjehivali.</para><para>Na užas sviju, ta se Francekova mana s godinama počela sve više razvijati. Nakon što bi obavio svoje dnevne obaveze, otrgnuo bi se od roditeljske kuće i bježao grijati se pod toplim ljetnim ili zubatim zimskim suncem. I uvijek se vraćao sretan i smiren, kao da iz njega struje tople zrake sunca koje je putem prikupio. Roditelji su bili očajni. Francek nije pokazivao želju za karijerom, nikakvu ambiciju ili probitačni duh. Njegovi prijatelji, braća i sestre su izučili korisna i lijepa zanimanja, neki su čak i studirali. Oblikovali su svoj život, a Francek je dangubio na svježem zraku. I bio je sretan.</para><para>Jednoga dana se Francek vratio kući predvečer i zatekao oca smrknutoga lica.</para><para>"Sjedni", zapovjedio mu je. "Imam ti nešto reći."</para><para>Između oca i sina je nastala tišina. Otac se očito borio sam sa sobom, nije mu želio priopćiti vijest, ali ga je tjerao osjećaj ponosa i nerazumijevanje za sinov život. Majka je u kuhinji mijesila kruh i s vremena na vrijeme osluškivala razgovor dvojice muškaraca.</para><para>"Franjo, više nisi dijete. Uvijek smo bili ponosni na tebe, bio si dobar sin, ali ovako više ne ide. Dok se drugi muče i rade za kruh svagdašnji, ti se skićeš na suncu i pjevušiš. Kradeš Bogu dane i kako ono kažeš, skupljaš sunčeve zrake! Ako ne prestaneš sa sanjarijama i ne počneš raditi pošten posao, moraš otići iz ove kuće."</para><para>Francek ga je cijelo vrijeme tužno gledao i tek s vremena na vrijeme jezgrovito odgovorio na pokoje očevo pitanje. Kad je otac izrekao zadnju rečenicu, spustio je pogled i uzdahnuo.</para><para>"Oprosti mi, oče. Ti moraš svojim putem, a ja moram svojim."</para><para>Sljedeći dan, još prije zore, Francek je skupio svoje stvari u zavežljaj, prešao posljednji put preko škripavog drvenog poda i izašao u hladnu i mrku noć, noć bez zvijezda i bez svjetla. Morao je prstima opipavati put kako se ne bi spotaknuo i pao. Nebeski je svod bio bezizražajan i šutljiv, a tlo omekšano Francekovim suzama. Okrenuo se još jednom za roditeljskim domom, a onda nestao u noći.</para><para>Godinama nitko nije čuo ništa o Franceku, ni obitelj ni prijatelji. Nedostajao im je i u mislima su ga molili neka se vrati. A Francek je šutio, šutio. Sve dok jednoga dana do njegovog zavičaja nije doprla vijest o njegovoj smrti. Našli su ga u dalekoj pustinji, ustiju suhih od žeđi i smirenih u zaustavljenom osmijehu. Hodao je danima pod vrućinom sunca i lica okrenutog prema nebu. Oni koji su ga sreli prije smrti pronijeli su glas o luđaku što tumara bez cilja. Eto, sam je kriv što je tako skončao, govorili su. Kakvoga li besmislenog života!</para><para>Francekovim se krajem razlila tuga. Francekov je put bio bez povratka, a što je od njega ostalo - tek stare uspomene što već blijede i neostvaren život. I sjećanje na nesretnoga sina koji je skupljao sunčeve zrake.</para><para>Sunce je taj dan sjalo i obasjavalo tužni svijet. Kako se počela približavati večer, ljudi su kao i obično počeli užurbano pripremati lojanice, zatvarati staje i tjerati malu djecu u postelju, u strahu od mrkline i noćnih utvara. Noć je bila izvor tjeskobe i Božje odsutnosti. Sunce se spuštalo prema horizontu, sve dublje i sve tamnije, pretvarajući se u grimiz, povlačeći za sobom tamni plašt koji treba pokriti svijet. I tada, u trenu kad se zadnja zraka sunca sljubila s horizontom i ugasila dan, i na usnama počele uplašeno mrmoriti molitve za sretnu noć, odjednom se nebo osulo nebrojenim mnoštvom sitnih sjajnih bisera, treperavih i blagih. I na usnama je odjednom zamrla preplašena molitva, oči su se raširile i zjenice smanjile, ljudi su počeli pjevati hvalospjeve i poskakivati od radosti. Djeca su iskočila iz svojih postelja, kokoši su počele kokodakati a krave mukati. Cijela je priroda i ljudi usred nje zaorila radošću. Noć više nije bila neprijateljica, noći više nema!</para><para>Radost je zavladala među ljudima i tu su prvu zvjezdanu noć proveli vani, plešući, grleći se i pričajući priče. I nitko se nije pitao otkud zvijezde na nebu i tko ih je poslao, sve dok se među njima, već gotovo pred jutro, nije pojavilo maleno, još pospano dijete. Ručicama je pokazalo prema nebu i pitalo odrasle:</para><para>"A jel nam ova svjetla Francek šalje?"</para><para>Razgovori su utihnuli i pogledi se spustili. Vjetar je obavijao grane i milovao travu. Svi su se sjetili usamljenog šetača blagoga pogleda, koji je za njih tolike godine skupljao sunčeve zrake. Sve to vrijeme ih je sijao u nijemu noć i čekao trenutak kad će proklijati. </para><para>  Od te noći nebeski je svod osut milijunima malih svjetala, i ljudi se ne boje noćnih utvara. I svatko tko danju skuplja sunčane zrake, noću ih stavlja u prozor svoga srca i one svijetle svima. </para>

Kako su nastale zvijezde

<para>Svijeće su sve kraće i sve ih je više. Prozori i balkoni se pune električnim svjećicama, sige vise sa žljebova. Najtraženiji artikli u trgovinama sadrže šećer. Posvuda čujem marljive djevojke i žene kako navode razne brojeve:</para><para>"Ja imam 5, prošle godine je bilo više!"</para><para>"Ja zasad imam 8, ali još će ih biti!"</para><para>Prije dva tjedna sam čula jednu osobito marljivu damu:</para><para>"10, do Sv. Nikole bit će 19!"</para><para>Ja ih pobožno slušam i u mislima se pokrivam vrećicom po glavi. Nasmiješeno kimam glavom i pitam se kad ću i ja moći navesti neki broj, pa makar i jedinicu. U ovoj se matematici, naime, radi o božićnim sitnim kolačima. U ovome ih našem dijelu Njemačke zovu <emphasis>Plätzla</emphasis> ili <emphasis>Loibla</emphasis>. Tradicionalno se počinju peći, barem zadnjih nekoliko desetljeća, već s početkom Adventa, a onda se tijekom Adventa služe uz kavu i čaj, ili se pak poklanjaju. Najpoznatije su vrste vanilin-kiflice, florentineri, makroni, špricani keksi, išleri i sve moguće vrste kuglica, od onih s rumom do onih s likerom od jaja. </para><para>Nedavno me pitala jedna poznanica pečemo li mi u Hrvatskoj božićne kolačiće. Naravno da sam potvrdno odgovorila, iako se kod nas doma nikad nisu pekli osobiti kolači prije samih predbožićnih dana. Možda je za to zaslužna činjenica da mama nikada nije osobito ljubila kolače, pa nismo spadali u kategoriju onih obitelji koji nedjeljom obavezno imaju neki kremasti kolač za desert. Mi smo brk više mastili štrudlama od sira i jabuka, drobljencima i knedlama od šljiva. Ono što su moji roditelji meni ostavili u baštinu na izbor je nedjeljna molitva u Adventu, uz obavezno bratovo i moje hihotanje i gledanje u tanjur. I to je sada u sjećanju moj kolač. Da se vratim onoj poznanici s početka odjeljka, ona je rekla da ni kod njih nekada nije bilo kolača do samog Božića, Advent je bio skrušeno i mirno razdoblje prije dana velikoga slavlja. Danas je Advent postao produženi ili bolje reći pred-duženi Božić, kada već sve sjaji kao da je Badnja večer. </para><para>I tako se ja i ove godine, što iz lijenosti i tromosti, što iz straha od strahotnog nereda, ne laćam brašna i šećera i njihovih prijatelja. Iako bi me i mame medenjaci, ili barem oni ljupki florentineri. Palim svijeće, palim lampice i pijem čaj, baš <emphasis>chai, </emphasis>sa svim iole božićnim začinima od kardamoma i klinčića do vječnog cimeta. I nadam se i začinjenosti srca usred svih bogatih dana koji slijede.</para>

Šećerni Advent

ivančice protiv nepravde

<para>-jabuka ide na spavanje- 
ovoga travnja u dvorištu kod mame i tate</para>

golden delicious, s proljetnim nakitom

nakon današnjeg ručka

<para>rižoto sa bijelom šparogom i rikulom</para>

<para>flammkuchen spreman za gozbu</para>

mac&cheese by renci

<para>mediteranski quiche s gorgonzolom</para>

IZ JEDNOG LONCA: Kremasta juha od cvjetače

<para>juha od cvjetače i mrkvice, ne samo za vegetarijance ;-)</para>