U ovim godinama nisam sklona stvaranju novih prijateljstava. Svoje najbolje prijateljice poznajem više od pola života.
U ovim godinama nisam sklona stvaranju novih prijateljstava. Svoje najbolje prijateljice poznajem više od pola života. Neke njihove prijateljice pripustila sam k sebi, poput broda koji uplovljava u luku s bokobranima sa strane, držim tako distancu da mi ne mogu nauditi. Dovoljno je da pogledam Helenu, znam kako se osjeća i sposobna sam predvidjeti većinu njenih reakcija. Nije stvar u savršenstvu, nego u sigurnosti i osjećaju da će biti uz mene. Helena se raduje mojoj sreći i tuguje moje tuge, nema uspoređivanja ni natjecateljskog duha, kojeg ne smije biti u pravom prijateljstvu. Nikada nisam poželjela isticati svoje vrline kako bih dotakla njezine mane. Ona se njima ponosi, a ja ih s radošću prihvaćam. Nekad je sa svojom prevelikom odlučnosti naporna koliko i ja sa svojim dubiozama, a nekad posesivna, ne želi me dijeliti. Mirelu držim na dlanu kao davno izgubljen zlatnik, koji sam slučajno pronašla. Iz daljine se činio kao pozlata lažnoga sjaja, sve dok nisam pogledala izbliza.
Kad sam bila mlađa, radila sam greške, pripuštala ljude ljubazne i drage, koji bi se jako trudili, u svoju blizinu. Količina uloženoga truda bila je proporcionalna kasnijem razočaranju. Shvatila bih da im nisam bila važna, trudili su se s nekim skrivenim motivom, željom da me stave pod svoje, dođu do nekih nevidljivih ciljeva. Radilo se o igrama moći koje nikad ne mogu prerasti u prijateljstvo.
Pravila sam tortu s kremom od sira i voćem, i razmišljala o tome zašto sam jučer s Lidijom bila na ručku. Imala je potrebu sjesti sa mnom, nadala sam se da taj susret neće pretvoriti u pravdanje, jer ni za što je nisam optuživala. Željela sam se uvjeriti u svoju procjenu. Treba mi dugo dok se odlučim što uistinu o nekome mislim, no ako mi se osoba na prvi pogled svidi, znači li to da sam krivo procijenila?
Vjerojatno je najvažniji razlog, a takvi uvijek slijede na kraju, da me zanimalo što kani reći. I tako sam se nacrtala jučer u Carpacciu, shvativši da nisam bila tamo sigurno godinu dana. Davor i ja išli smo na poslovnu večeru s nekim njegovim kolegama i njihovim suprugama, pa su me oslikani zidovi tog restorana podsjetili na agoniju te večeri.
Torta s kremom od sira i voćem
Torta s kremom od sira i voćem
Lidija je ušla užurbana, dotjerana, prvi put sam vidjela da se smije, u mojoj kuhinji toga nije bilo. Vidjelo se da je konobari poznaju, vjerojatno joj je ovo dnevni boravak, a ja sam je pustila da počne, uživajući u malvaziji i svom novom parfemu, kojeg sam od Mirele dobila prošlog tjedna i osjećaju da nas netko dvori, mi uživamo i pričamo, a subotnja poslijepodneva znaju potrajati.
"Sigurno se pitaš zašto sam te pozvala."-rekla je u trenu kad smo naručile hranu i završile s čavrljanjem. Kao prava odvjetnica, ravno u sridu.
"Zapravo ne. Sretna sam da si me izvela vani i da sam imala razlog subotom napraviti frizuru."-blesavo sam odgovorila.
Počela se smijati. Ona je na frizuri svaki drugi dan i nokti su joj znalački izmanikirani i nalakirani. Vjerojatno s njima ne pravi kolače, bila bi prava šteta.
"Pozvala sam te da ti zahvalim što si takva kakva jesi."-rekla je i uhvatila me potpuno nespremnu, nikad mi nitko nešto takvo nije rekao.
"Kako to misliš?v-zbunjeno sam promucala.
"Pa vidiš, nitko u toj zgradi ne bi shvatio tugu, jad i osamljenost moje majke, da nije bilo tebe. S kolačima koje si donijela, oborila si je s nogu. Moj psihoterapeut mi je objasnio da je i agresija želja za kontaktom. Ona je silno željela da je netko oslovi, da ne bude neprimjetna i zaboravljena, samo je u samoći zaboravila komunicirati. Ti si to učinila ljudski, čak i kad je bila nepristojna prema tebi. Osjetila sam potrebu da ti se nasamo zahvalim. Znam da tvoja majka uživa u svojoj ulozi koja je neizmjerna. Trebala si je samo vidjeti kad je ušla u ured. Da me poslala u red na poštu, čini mi se da bih otišla, samo da je se riješim. Ti imaš nešto što ja nemam, blagost u karakteru, na kojoj ti pomalo zavidim."-rekla je i nazdravila.
Nisam stigla ništa reći, a već je nastavila.
"Kad pogledam svoju Ines koja s bakom sad ide u šetnje i u kino, a navečer sjede na kauču i gledaju sapunice, sjetim se tebe. Znaš što Nevenka radi? Svake nedjelje pravi kolač. Kaže da to radi za nas, ali zbog tebe. Da su kolači pomirili našu obitelj, a to si započela ti, donoseći dva kolača na tanjuru na njena vrata. I onda nastavi pričati o tome da je u Njemačkoj svake nedjelje pravila kolač tati i bratu, ponekad mi se čini da uživa u boji svog glasa koju je vremenom zaboravila. Uvijek su htjeli Apfelstrudel, ništa drugo. Onda bi ubacila neki drugi kolač, čisto radi promjene, oni bi ga pojeli i rekli da je dobar, ali najbolja je ipak štrudla od jabuke. Slušam je, uživam, i po prvi put u životu ne mislim da sam za nešto uskraćena. Nisam patila samo ja, danas znam da je patila i ona."-tada su joj se tek oči napunile suzama, dotad se baš dobro držala.
"Oprosti, raspričala sam se bezveze...."-rekla je i izvadila papirnate maramice iz torbe.
"Sve je u redu."-rekla sam i zagrlila je.
Bila sam u pravu, tada mi je pošlo kroz glavu i izmamilo osmijeh. Lidija se kroz suze nasmiješila i onda smo opet nazdravile. Kasnije smo naručile tortu s kremom od sira i voćem, bila je baš dobra, danas je pokušavam napraviti, barem sličnu. S prijateljicama se ne natječem, s restoranima mogu.
4Komentara