Kolač za prijateljicu

Postalo je vruće. Moja promjena u odnosu na to je sljedeća: kad je zima, u pauzama na poslu gledam slike Maldiva, dok mi misli vrludaju tražim svoju ležaljku na plaži resorta kojeg pronađem slučajnim odabirom. Onda zatvorim oči i legnem na nju, a nakon pet minuta sam kao nova. Kad se približi ljeto i dođu vrućine, prebacim se na Jadran, pa mi slike na ekranu budu nekako bliže, makar jednako nedostižne. Hoteli u Dubrovniku ili Rovinju, u koje bih rado išla, izvan su mog domašaja. Pa ipak, lijepo je sanjariti. I vjerovati da dok god živimo ono što nam je nedostižno, može postati stvarno.

Za ručak sam napravila zelene rezance sa škampima, pa mi je ostalo vremena za kolač s maskarpone kremom i jagodama. U jednom trenu sam se sjetila da postoje ljudi oko mene koji sanjaju takav ručak i kolače. Ljudi se se bitno razlikuju po tome što sanjaju. Oni koji imaju ljubav, sanjaju stvari ili putovanja, koji imaju novac, gladni su ljubavi ili samopoštovanja, oni koji nemaju djecu, žele samo to, oni koji ih imaju, sanjaju njihove karijere i budućnost koja nikad ne ide po planu. Zato se nikad ne treba uspoređivati ni sa kim, a još manje zavidjeti, jer što god izvana vidimo, iznutra nije isto...

Kad ručak zgotoviš za pola sata, možeš praviti kolač koji iziskuje više od sat vremena za pripremu, a srednje je zahtjevan. Biskvit sam stavila u pećnicu na 25 minuta i upravo namjestila zvono da me podsjeti da je vrijeme isteklo, kad mi je zazvonio mobitel. Bila je to Helena.

„Nećeš vjerovati što se dogodilo.“-rekla je glasom punim uzbuđenja.

„Nisi se valjda pomirila s onim svojim?“-rekla sam, pa odmah požalila što sam to izgovorila.

Misli postanu riječi, riječi postanu djela, moramo paziti što izgovaramo.

„Ma neee. Jesi ti normalna?“-rekla je i zastala.

„Lucija je trudna.“-

„Lucija? Kako? Mislim, znam kako. Ali s kim?“-rekla sam zbunjeno, a Helena se počela smijati.

„I ja sam je pitala, jer nisam znala da ima nekog u kombinaciji. Sad je bila ovdje, pričale smo tri sata o svemu, nisam mogla izdržati da te ne nazovem.“-rekla je u jednom dahu.

Sjela sam za kuhinjski stol, pogledala na sat, imala sam još 20 minuta dok se biskvit ispeče.

„Pričaj, molim te, ali nemoj biti preopširna.“

„Ovako, znamo da nema dečka. Ni seksualni život, već dulje vrijeme, jer ne želi petljati s oženjenima. Želi brak i dijete. U posljednje vrijeme postala je više zabrinuta radi djeteta nego radi braka, jer ipak joj je 37 godina. A kandidata nema na vidiku. I onda je otišla na rođendan jedne svoje frendice, gdje se okupila ekipa koja je bila s njom na faksu, plus neki koje zna još iz srednje škole, i tamo je bio taj Srđan, kojeg zna fakat dugo, i zna curu s kojom je živio. Napio se te večeri, jer su prekinuli, izgleda da ga je nedavno ostavila i iselila. I onda se krenuo upucavati Luciji koja je malo popila, slušala njegovu tužnu priču, naslonila mu se na rame kad joj je počela padati glava od alkohola i umora i on se ponudio da će je s tuluma odvesti kući. Problem je što se idućeg jutra probudila, a on je spavao pokraj nje. Osjećala se grozno. Bilo joj je neugodno, pa se otišla tuširati, a on je tada ustao iz kreveta i otišao. Lupnuo joj je na vrata kupaone u znak pozdrava i otada se nisu čuli ni vidjeli. Samo, od tog je dana prošlo tri tjedna, a kućni test je pokazao plavu liniju jučer ujutro. Potpuno je izbezumljena.“-dovršila je Helena.

Slušala sam priču i razmišljala kako bih se osjećala na njenom mjestu. Onda sam shvatila da se ja, koja sam se najprije udala, pa ostala u drugom stanju planirano, baš kao i drugi put, u kasnim dvadesetima, bez nekog posebnog stresa, osim lošije ekonomske situacije u kojoj smo bili jer je Davor jedno vrijeme bio bez posla, nikako ne mogu staviti u tu poziciju. I ne znam što bih o tome mislila, osim što mi je, iz nekog razloga, drago da je trudna. Samo sam to uspjela razaznati.

„I što će sad?“-upitala sam Helenu.

„Ne zna ni ona. Boji mu se saopćiti tu vijest. Boji se abortirati u ovim godinama. Boji se biti samohrana majka. Boji se biti sretna što je trudna. Prestravljena je i ne može spavati.“-rekla je Helena.

Tada sam se istinski zabrinula, jer nedavno sam čitala članak o tome kako beba ima osjećaje dok je u majčinu trbuhu; krv koja prolazi kroz plod, ukoliko je majka depresivna ima drugačiji sastav od one kad je majka sretna i vedra, pa djeca nesretnih trudnica kasnije kroz život pate od depresije i sklonija su psihičkim problemima. Navikli su da tuga i malodušnost kolaju njihovim venama.

„Moramo joj pomoći.“-rekla sam tada, a zvonce na mojoj pećnici je to potvrdilo.

„Kako? Otišla je doma maloprije.“-rekla je Helena.

„Gdje stanuje?“-upitala sam tada.

„Na Vrbanima. Zašto?“-začudila se.

„Pošalji joj poruku na mobitel. Ako spava, onda dobro. Ali ako je budna, idemo k njoj, odnijet ćemo joj kolače i razvedriti je malo. Nek' zna da nije sama.“-rekla sam brzo, bez ikakve ideje zašto to radim.

U kuhinju je tada ušla Nora i donijela nešto u ruci.

„Praviš kolač?“-rekla je.

„Da, dobit ćeš i ti malo.“

„Vidi šta sam napravila za domaći rad, trebali smo izraditi figuru neke životinje.“-rekla je i otvorila dlan.

Na njemu je bila roda. Prekrasna, bijeloružičasto krpena, s krhkim drvenim nogama.  

Priče o nedjeljnom kolaču