Sudjeluj u istraživanjima

Gamifikacija omogućena

Hrvatska

Žensko

Snickers + čoko-kokosići

Zagreb torta No.2 by Violet-love

<para>eto što je ostalo od cijele torte </para>

Čokolada u četiri boje by Domsa

Paška

Paška - Pasha

<para>evo još jedne ideje za ljubitelje beze, meringue, pavlove...</para>

Torta Babilon

Rapska torta by Lilly-cool

<para>"<emphasis>Zlo napreduje kad dobro ništa ne čini</emphasis>". Danas su više-manje svima znana prava, djeca danas znaju od malih nogu kako se mogu zaštiti od agresije i koga pitati za pomoć. Moje mišljenje je tamo gdje ima ljubavi ima i razumijevanja i strpljenja i nema potrebe za batinama. Godina ima 365 dana, dan ima 24 sata, iako godine lete ne kao sati već kao minute ima vremena poznatih pod "<emphasis>žutom</emphasis> m<emphasis>inutom</emphasis>" kada bi čovjek čovjeka najradije izlupao, zadavio, bacio kroz prozor i svakakve druge neprimjerene radnje poduzeo. Vjerujte mi ja sam kao dijete radije pretrpjela flisku nego ispiranje mozga satima, fliska je bila jasna, uzrok posljedica ali sati razgovora da me se ubijedi da radim krivo i kako se moram promijeniti mi je bilo nešto vrlo mrsko. Ali ono što je najiiiiiiiiiirrrrrrrržžžžžžž (u nedostatku primjerene riječi)  je uvreda, riječi mogu tako boliti da godinama nosite u sebi ožiljke i rane od bolnih i krivo izgovorenih riječi. </para><para>        Mojoj mami sam ispričala neobičan san i otvorile smo temu  batine. Slijedi kratak dijalog između mame i mene: "Lipa moja hći dite san bila, mater bi me poslala po vodu i meni je čuda (puno) putih pa sić u šternu (kanta u zdenac) i za to bi me napro stukla. Jedan dan mi je jopet pa ti sić pun vode debote teži od mene u šternu i od straha da će me mat ne stuć nego ubit ja san ušla, san tekla ča san brže mogla i pošla u polje i skrila se u kažun i sama sebi govorila mogari tu krepala (makar umrla) od gladi ali nazad doma ne gren. Fintor moja sestra je pasivala s didon po putu od polja i san he čula kako govore grdo o meni, čola črna je fabrikala ko je najdemo ma će he dobiti. Ma oni strah u meni i u mome srcu joh je meni ne moren opisati. I noć je pala i škurinja velika i ja san u ten kažunu stala kuco i propensala da ću tuka spati, kad čujen ja moga brata kako me zaziva; sestro moja homo doma, cilo selo te išče (traži); ne gren ja doma brate aš će me mat ubit; ma sestro moja mat i otac doma plaču, otac je reka da će mater ubiti ko ti ča bude, nimaj straha neće te nidan taknuti i tako lipa moja hći ja san s mojin braton pošla doma i kako smo rivali u hižu (kuću) tako je počeja neverin, črno nebo i črna zemlja su se spojili i drugi dan je dido poša na polje ali kažuna ni bilo, nevrime ga je zrušilo, srića i Bog su poslali brata po me i eko me tu. Moja mama je meni tu priču puno puta ispričala i ovaj put se rasplakala, još uvijek nosi rane i strah od tog događaja. Sjećam se njene priče kako ju je njena baka Kata spasila od maminog batinjanja jer je svojoj mami za potrebe školskog domaćinstva izrezala vjenčanicu, rekla je da je cijelu frašku (velika grana) baba na njoj uništila da ni bilo mista di ni bilo modrice. Moja svekrva se isto sjeća kako ju je mama istukla bičem jer joj je prešutjela da je slučajno pocijepala nošnju i dala jednoj švelji da joj zakrpa, i nju je baka spasila. Njihovi unuci, moja djeca ne razumiju taj bijes s jedne strane uzrokovan oskudicom i taj strah od batina i krivica u duši prestrašene dječice. Moja mama je mene znala tući često kuhačom dok ih nije sve polomila, ali svaki put zasluženo (svojom tvrdoglavošću i neodgovornošću izluđivala sam ju gotovo svaki dan). Tata je bio osoba koja bi vječno razgovarala sa mnom, satima debatirao ali imali smo žutih minuta😉 eto jedna od žutih minuta: svoje frustracije liječila san na mačku, obožavala sam mačku puhati u uho ili vezati mu špagu na rep..... jednom je tata bez upozorenja uhvatio mene za vrat, silovito okrenuo i dao mi svom snagom nogom (kopun) u guzicu, tako me bolila trtica tri dana nisam mogla sjediti.  A moj pametni brat je jednom rečenicom spasio mačka od mene rekavši mi ukoliko budem masirala mačka dobit ću bolest od koje ću poblesaviti i to mi se tako urezalo u memoriju da nakon toga nikad nisam više radila spačke s macama.</para><para>          Znale smo prijateljice i ja kao osnovnoškolke "hvaliti" se na satu tjelesnog odgoja koja ima više masnica ili koja dobiva više batine, mene moj tata kajšom izdeveta, a mene moja mama kablom, prvo što dohvati, onda su u školi još uvijek bile dozvoljene batine, učiteljica bi nas vukla za uši kad smo bili neposlušni, udarali tankim štapom po prstima ili dobio kvrgu u glavu kao upozorenje, e da sjećam se jedna nas je nastavnica ključevima gađala ako bi netko pričao na satu. Ne kažem da je bilo to u redu ali danas je obrnuta situacija i to mi je još više upitno, danas djeca samo za svoja prava znaju a obaveze su pale u drugi plan. Nerado priznajem da mojim školskim curama znam prijetiti s kuhačom i da udarim kuhačom po stolu ispred njih i moje cure meni kažu kako će zvati Plavi telefon a ja im prontno kažem evo vam telefon zovite slobodno, međutim ja sam sanjala kako sam bila prozvana od socijalnih radnika kako se moja kćer žali da ju gnjavim i probudila sam se s takvom tjeskobom u srcu koju sam imala opravdavajući se u snu nepoznatim ženama i eto prošao vikend u duhu batina. Za kraj moram još ovo ispričati; bila sam na kavi s mamama nakon školskih informacija i priča jedna mama kako se mučila s djetetom da nauči simbol slova P, i toliko je bila izfrustrirana da mu je zaprijetila slušaj sine zapamtit ćeš ovo slovo P kao Pljuska jer ne budeš li slijedeći put kad te pitam koje je ovo slovo rekao P dobit ćeš takvu pljusku da ćeš dugoooooo pamtiti slovo P i nakon nekog vremena pita mama djete koje je ovo slovo pokazajući na P, djete odgovori F, pa kakvo crno F, pa mama rekla si da ću dobiti flisku, 😁hahahhaa.</para>

Batine, batine!?.

shepherd's pie by zocacro

SRETAN VAM DAN OČEVA

<para>Nekako mi žene brinemo ne samo o svojoj obitelji nego o svojim roditeljima, braći, sestrama, rodbini, prijateljima, susjedima. Muškarci su najviše usmjereni na svoju obitelj, (iako svaki muškarac ima još jednu obitelj a to su prijatelji s kojima vole otići u neke svoje vode). Muževi, očevi uzdržavaju svoju obitelj radom, ali čine puno više od toga. Mi žene nismo same u životu imamo nekoga  tko nas čuva, prihvaća, pomaže. Kao što krug nema kraja tako ni ljubav svake obitelji nema kraja. Potrebno je puno strpljivosti, mudrosti, vjere u dobro ali ljubav je jaka veza koja zacjeljuje sve rane i male i velike. Koliko puta naša djeca kad se udare odmah trče k nama, tata poljubi me tu, tu i jednim poljupcem izbrišemo bol. Često puta se uhvatimo kako bismo djecu preoblikovali da budu ono što mi nismo uspjeli a težili smo k tomu, umjesto da djecu podupiremo, ali eto roditelji griješe. Ja znam svojoj djeci reći: oprosti što sam mislila da si tvrdoglava i grozna, oprosti što sam mislila da si namjerno takva, oprosti što bi te htjela promijeniti, oprosti što ne vidim tvoju bol i potrebu nego samo svoju, oprosti mi djete što te zapravo ne razumijem. No biti roditelj je vječno padati i vjerovati da se imaš za koga dignuti i krenuti naprijed. Moj muž je bio s nama na sva tri poroda i radosno se sjeća dolaska naše djece. Naša najstarija kćer je njegova princeza koja kad ga pogleda svojim snenim očima kao srna može od njega tražiti baš sve i dobije sve, mlađa kćer ga prati u njegovim sportskim aktivnostima i nasmijava, dvogodišnji Jakov jurca za njim i u njegovim rukama zaspi. Uvijek muža kočim da ne pretjera u razmaživanju djece ali on sam kaže kako je slab na klince i da mu ništa nije teško učiniti za njih jer osjeća veliku ljubav u još većem srcu kad ih vidi sretne.  Uloga tate nije nimalo jednostavna ali zato djeca svojim osmjesima  i zagrljajima čine najljepšu sliku u našim srcima i mislima. </para>

<para>Sretan rođendan ti, sretan rođendan ti, sretan rođendan Gizela tebi želimo svi!!! I sad kako si konačno punoljetna pamet u glavu?</para>

GIZELA DRAZIC SRETAN TI 18-TI ROĐENDAN

<para>Siječanj; ako bi nas zima darovala snijegom, ja i moji rođaci napunili bi velike vreće slamom trčali s takvim uzbuđenjem što su nas brže noge nosile do vala i onda bi uz vrištanje od sreće spuštali se nizbrdo u valu, prtili se uzbrdo i tako satima veselili se sniježnom daru. <pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/><pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>Veljača; zajedno sa sestričnama otišle bi u iste vale brati visibabe, znale smo svaki grabar i hrast i divile se svakoj visibabi, pjevale bi; visibaba mala zvoniti je stala, dindindin dondondon čujte mali zvon. <pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/><pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>Ožujak: gdje je onaj cvjetak žuti što ga cijela šuma zna, gdje se skriva zašto šuti........brale bi jaglace i ljubičice i kiticama ljubičica darovale baku, mame i tete. <pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/><pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>Travanj; veliko slavlje Uskrs, baka i djed pripremali tradicionalna jela,baka bi svim unucima pravila bigice i jajarice, naše mame su generalno očistili svojim roditeljima kuću i uredili imanje, posadili cvijeće, sjećam se didinih ovaca, pružila bih svoje ručice pune soli usnama njihovim. Sjećam se i psa Bobija i mačka Kembera i Pikerina, djed je bio više privržen mačkama i one su to osjetile a baka psima. Kad bi djed izbivao s imanja, baka bi razvezala psa koji bi ganjao mačke i lajao dugo ispod stabla, ali znao je pas biti vezan i kad bi djed vani hodao po imanju mačka bi ga pratila uz nogu puna sebe, dignute glave i repa prošla preko očiju psa a pas bi jadan cvilio no znao je da mora mirovati jer mačak ima zaštitu pored sebe, djeda. Uvijek smo uzimali kokama još topla jaja i nosili u kuću. Jutra su nam uvijek mirisala po kavi, uvijek se jeo kruh pofuren s vrućim mlijekom ili bijelom kavom i šećerom. Moj brat dan danas to doručkuje. Ja sam uvijek jela zavajon (tučeni žumanjak sa šećerom i tučenim bjeljanjkom). Nikad mi nitko nije spremio janjetinu kao moj djed Ugo, punio je nekom mješavinom svježeg i ovčjeg sira, grožđicama i jajem, pekao na ražnju i prelivao vodom i šećerom, nešto uistinu posebno, slatkasto slano i hrskavo.  Veliki su brali  šparuge i bljušte koje bismo  jeli na fritu ili salatu, mi maleni smo brali jurice (poljski narcisi) maćuhice, kukovice, juriće, žutiće. <pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/><pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>Svibanj; verati se po stablima trešanja, miris ciklame bi vukao u šumu sa prekrasnim ružičastim tepihom, u ponekom starom panju ostala bi kišnica kojom bi prali ruke i lice. Putevi su bili zemljani s mnogo manjih i većih plitkih rupa. Obožavala sam kišu, kiša bi napunila sve lokvice seoskih cesta. Često bih izula cipele i bosa gacala po blatu i smijala se dok mi je blato škakljalo kožicu između nožnih prstiju. Moja sestrična Maja često mi se znala pridružiti u mojim gluparijama, iza naše kamene kuće bila je najveća lokva, jednom smo se sve okupale u blatu, baka je izašla na put i ugledavši nas dvi rebe (tako nas je zvala iz milja) počela vikati; prasice grde pasajte vanke s tega blata!!! Bile smo nagrađene kupanjem u kadi što nam je pružilo opet veliki užitak, zamišljale bismo da smo na moru, da plivamo i ronimo, djed bi svatko toliko viknuo; ala šu finite, šparajte tu vodu ča porkibos pensate da je besplatna. Djed je inače bio poznat po uzrečicama; ugasi svitlo, za kega dela televizija, zapri vrata za kega grijemo....a bakina uzrečica je bila; daj mira! <pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/><pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>U proljeće se sve sadilo, vječno bilo ne u vrtu nego u polju, svako polje imalo je svoje ime i svako polje je zahtjevalo rad. Sjećam se jednog jutra, trebalo je opet ići u polje kopati krompir, iako smo mi djeca dok su odrasli prošli pet raljki polja mi bi jadno okopali jedan. Tog lipanjskog jutra ja sam došla na ideju da ja i Maja ostanemo doma i igramo se do mile volje, ona se kao i uvijek složila sa mnom. Sakrile smo se u bakin ormar do prozora. Bilo je vrijeme za otići na polje i baka je zjapila iz svog glasa; Željana, Maja, Žeeeljanaaaaaaa, Majaaaaaaa, ja sam Maju i sebe pokrila robom u ormaru, srce je kucalo kao crkvena zvona, baka je pretresla svu kuću, ušla u svaku sobu, pogledala ispod svakog kreveta i otvorila svaki ormar, njena soba je bila zadnja i kako je ušla u nju i zjapila naša imena, otvorila je ormar do našega i već sam vidila scenarij kad nas vidi kako ćemo dobiti po nosu no nekim čudom baka je preskočila naš ormar i otišla dolje po stepenicama i  dalje zjapeči. Djed je rekao baki kako se ne treba brinuti,  polje i rad čeka tako su oni na traktoru otišli, baku se još dugo moglo čuti kako viče s velikom boli u srcu i brigom naša imena a nas dvije veselo smo izašle iz ormara i napravile carstvo na krovu jedne staje. Našoj mašti i kreativnosti nije bilo kraja. Moj prvi pokušaj kolača bio je u bakinoj kući, naše mame su uvijek pravile kolače, dan danas se sjećam tetinih M. bresaka, češkog kolača tete N., tuljci tete G., njihovih goblema i slatke utrke do savršenstva što god da su radile. Maja i ja imale smo možda 8 godina, ja sam imala neodoljivu želju da napravimo kolač, izmješale smo jaja i brašno u spavaćoj sobi na noćnom ormariću i čuvši zvuk nečijih koraka na škripavim drvenim podnicama, strah je preplavio naša tijela i mi smo glavom bez obzira izlile tu smjesu ispod krevete, a ostatak u ladicu noćnog ormarića, godinama su naše mame pokušale izčistiti tu zasušenu i zakorenu smjesu. Eto nas dvije dišpetljivice htjele smo pokazati dobru volju i oprati suđe dok su baka i jedna teta išle u grad u kupovinu. Baka u kuhinji nije imala vodu, vodu smo uvijek crpili iz zdenca (naša šterna). Zagrijale smo vodu u jednom loncu i napunile drugi lavor hladnom vodom za ispiranje. Nije bilo deterdženta pa smo došle na ideju da iskoristimo Plavi Radion, i tako smo isprljale suđe uvjerene kako radimo dobro djelo. Navečer kad bi išle spavati vječno smo se hohitale i prepričavale sve dogodovštine ili se žalile na naše stroge učiteljice (da vidiš tek kako je moja stroga....). Najljepše mi je bilo spavati s bakom, ona bi me snažno zagrlila i čini mi se da je bila toplija od samog sunca. Jednom nam je djed našao kornjaču i mi smo spavale s njom, kasnije smo je pustile u vrt i bile tužne što nam je pobjegla (a kako ne bi). Zečevi su bili pufasti i slatki ali nisu mogli podnijeti toliko silno i dugo maženje pa su znali i ugristi. <pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/><pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>Ljeti bi brali mirišljave rajčice, mladi grašak, mahune, slanutak, vršili pšenicu, trčala bi bosa iza kombaja, divila sam se njegovoj veličini. Kukuruz bi brzo pobrali, baka bi nan dio skuhala, dio stavila u škrinju za maneštre, dio sušila i pekla nam kokice. Pšenicu i nešto malo kukuruza nosili bi u mlin (stari malin koji je danas zatvoren). Obožavala sam bakin kruh i njene male bigice. Sjećam se velikog blok kvasca umotanog u papir. Djed je obožavao gradski kruh i uvijek smo mu nedjeljom nosili. Djed je obožavao i svoje brajde (vinograd) i svoje vino i rakiju. Koliko uspomena iz njegove brajde Palače, jedna od ljepših je gradnja kuća od vinove loze i granja stabala, bratić Stanislav je u tome bio pravi majstor, znali smo i po dvije drvene kuće napravit za naše igre. <pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/><pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>U rujnu bi u toj istoj Palači brali kreke (šljive), vinogradarske breskve, lješnjake. U listopadu bi baka brala gljive, pečurke, lisičarke, kuhali bi mirišljave dunje. Išla bi cijela rodbina u bošku (šumu) pripremiti drva za zimu, danas znam čuti taj zvuk pile i ne pili me nego naprosto vrati u mir šume.</para><para>U studenom je došlo na red mlado vino, pričalo bi se o prošloj berbi, o grožđu, o moštu, o pripremanju i nabijanju bačvi. Znali su baka i djed pjevati na tanko i debelo, moj ujac svirati mih a mi bi dječica  stali u krug i plesali balun.</para><para>Došao bi brzo prosinac i kolinje, Božić i doček Nove godine, nevjerojatno kako bez obzira na niske temperature mom srcu je bilo toplo, jurili bi vani oko naše lone i starog oraha i igrali žmurice dugo u noć. Moji baka i djed su u meni posadili tako puno toga, beskonačno mnogo toga su mi nematerijalno dali, i to je pravo i jedino bogatstvo, uspomene, ljubav, radost, mir duboko usađeno u moj duh u moju dušu u moje tijelo....Ima jedna duga cesta koja vodi sve do sela, to je cesta mira i ljubavi....</para>

Snickers + čoko-kokosići

Snickers + čoko-kokosići

Snickers + čoko-kokosići

Snickers + čoko-kokosići

Zagreb torta No.2 by Violet-love

Čokolada u četiri boje by Domsa

Paška

Paška

Paška

Paška - Pasha

Paška

Paška

Torta Babilon

Rapska torta by Lilly-cool

Batine, batine!?.

shepherd's pie by zocacro

shepherd's pie by zocacro

SRETAN VAM DAN OČEVA

SRETAN VAM DAN OČEVA

SRETAN VAM DAN OČEVA

GIZELA DRAZIC SRETAN TI 18-TI ROĐENDAN

Grad ili selo???????

Voće u alkoholu

Voće u alkoholu

Voće u alkoholu

Težina pripreme

Grupa jela

Način pripreme