Danas pravim neobičnu tortu s mascarponeom i malinama. Najradije bih jedan komad poslala svima koje volim, da ih podsjetim kako je život čudesan, neobičan, lijep poput ove torte i da se ne smijemo od njega skrivati iza zidova našega straha
"I onda smo Helena i ja izašle iz stana, a njih dvoje su ostali sami. Možes li zamisliti koliko sam bila napeta dok Lucija nije nazvala i sve ispričala,"-rekla sam sinoć Davoru, između zalogaja.
Tagliata od bifteka na rukoli i grana padanu bila je specijalitet poznatog restorana u Radničkoj, u kojoj je smještena Davorova firma. U ovoj zemlji ironije i čudesa, japijevsko/kapitalisticki kiceraj smješten je u ulici tog imena. No, zašto smo subotom navečer tu izašli, nije mi bilo jasno. Večere udvoje po skupim restoranima nisu nam bile običaj, pa sam nelagodu, koja je klizila niz kičmu sve do slabina, pokušavala pobijediti brbljanjem. Nisam ventilirala u prazno, vidjela sam da pažljivo sluša.
"Srđan je rekao da su se on i njegova bivša svađali zbog raznih stvari, jedna od njih bila je njegova želja da imaju djecu. No, ona je radila, imala sjajan posao i puno putovala, pa je to stalno odlagala. Rekla mu je da ce možda roditi jedno dijete, kad navrši 40, i bude sigurna da je svoju poziciju u firmi učvrstila. Ona potječe iz brojne obitelji, najstarija je od šestero djece, živjeli su u skučenom stanu, pomagala je puno majci; i bilo je sram u školi sto dolazi iz tako brojne obitelji. Lucija je tada pomislila da će se njihov susret pretvoriti u monolog tipa: koliko sam jadan, sto mi je kučka napravila. Takvim je frajerima tema samo kučka, i brzo shvatiš da je voli toliko da je mrzi.
Međutim, u jednom trenu, kao da je čuo njene misli, Srđan se zaustavio, i rekao joj da mu se svidjela još u srednjoj školi. Lucija se jako iznenadila. Nije se usudio priči, jer je mislio da nema šanse. Tu ga razumijem, ona uvijek ima taj nezainteresirani gard, kojim se brani od svog straha. I te večeri, kad je krenuo na rođendan, pomislio je da bi je mogao sresti. Lucija se blago naježila kad je to čula. Ujutro mu je bilo grozno, kada se probudio osjetio je njenu nelagodu i bijeg u kupaonicu shvatio kao ponuđenu časnu odstupnicu, pa je samo lupnuo na vrata u znak pozdrava, uvjeren da ga vise ne želi vidjeti."
"Frajer je dobro isprepadan, boji se jakih žena."-rekao je Davor naručujući desert.
"Najveća je greška sto Lucija nije ta. Krhka je i slaba, na rubu da se slomi. Ovoga puta je naišla na čovjeka koji u sebi ne nosi destrukciju. Nije izgovorio jednu krivu riječ. Postupa s njom pažljivo i na tome mu je zahvalna. Dogovorili su večernje šetnje oko Jaruna, pozvao ju je u svoju vikendicu ovoga ljeta, kao prijateljicu koja nosi dragocjeni teret. Znaš, deset godina je mislila da je Damir voli, a onda je balon pukao u trenutku kad je ostala trudna. Možda je moguće da stvari započnu obrnutim tijekom, i da dobro završe."-rekla sam i popila gutljaj vina.
"Zrinka"-rekao je tada moj muž, i podigao čašu prema meni.
Protrnula sam. Rijetko me zove imenom, i to nikad nije bez razloga.
"Želim da nazdravimo, za moje imenovanje. Ovoga tjedna postao sam najmlađim članom uprave."-kucnuo je čašom o moju.
Riječi su mi proletjele pokraj usiju, nisam ih htjela vratiti, ni dokučiti im smisao. Dok nisam stigla progovoriti i sve uprskati, on je nastavio:
"Najveća greška bila bi tebe smatrati slabom, pa vjerovati da se nećeš snaći s mojim novim obavezama, putovanjima i povišicom."-rekao je ono sto je znao da treba reći.
Nasmijala sam se.
"Pa, rješavaš probleme svima oko sebe, toliko da sam ja napredovao u firmi jer se najmanje baviš sa mnom."-dodao je, a moj smijeh je bio glasniji.
"Nedavno sam bio kod Mirele i Robija."-rekao je tada ozbiljno.
Znam, pomislila sam, ali nisam ništa rekla.
"I mislim da imaš pravo, balkon, ili još bolje terasa, puno znače u stanu. Ako želiš, dignut ćemo kredit, pa sad kad ce mi plaća biti znatno veća ..."
"Ne."-presjekla sam ga odlučno.
"Nećemo ulaziti u još veći robovlasnički odnos, navikla sam bez balkona, mogu živjeti bez njega."
Gledao me zabezeknuto. Vidjela sam da se ovome nije nadao. No, ljudi se mijenjaju tako što mijenjaju listu svojih prioriteta. Prije samo godinu dana složila bih se s prijedlogom.
"Idemo na Punta Canu, vodit ćemo i djecu, u Marinarium na plivanje s dupinima. Do Božića ćemo uštedjeti za to putovanje."
Njegov osmijeh bio je znak pristanka, nagnuo se preko stola da me poljubi.
Danas pravim neobičnu tortu s mascarponeom i malinama. Najradije bih jedan komad poslala svima koje volim, da ih podsjetim kako je život čudesan, neobičan, lijep poput ove torte i da se ne smijemo od njega skrivati iza zidova našega straha.
:(Još nema komentara