Svi u Japan

O japanskoj hrani znamo puno i glavni gradovi gotovo svih balkanskih država danas nude sushi restorane. Uz sushi ova zemlja sa 130 milijun stanovnika ima veličanstvenu tradiciju pripreme ribe i povrća koja je također dosta intuitivno jasna, složiva možda u manji popis osnovnih načela (poštovanje prema sirovinama, poštovanje prema svim čulima onoga koji jede... osnovne stvari, jel´da?). Ali i uz te elementarne informacije o samom jelu, zaista je potrebno vidjeti Japan uživo i razumjeti kakav položaj hrana ima u realnosti i kako je smještena u životne scenarije. Nisam imao priliku zaviriti po kućama, pa sam tu hrano-sociološku radoznalost zadovoljavao na ulici i po restoranima te zapitkujući prijatelje. Od svega viđenog (running sushi, oekonomiyaki, soba/udon/ramen...), najviše mi se učinio zanimljiv fenomen yakitori bara.

Krunski trenutak obroka je bio kada je legenda pred mene postavila nikad bolji komad bifteka i pred mojim očima naribao super svježi .

Bio sam u jednom ili dva, radi se o tijesnim, ne, pretijesnim prostorima u kojima se jedu isključivo pileći ražnjići na žaru, puši (da, u Japanu još nema tih ograničenja), pije pivo i grozno galami. I tako satima, ponavljam.
Budući da sam iskren fan roštilja, u yakitoriju sam beskrajno uživao, ali nisam ga mogao odvojiti od mizerne realnosti obiteljskih i privatnih života koji su tu bili pregaženi.

Japansko društvo je ekstremno mačističko čak i za naše pojmove i ključan je fenomen Salarymana. Slično nama dobro poznatim situacijama, i u Japanu je centralna životna muka pronalaženje kredita za stan te njegovo doživotno otplaćivanje. Razlika je u tome da su kod većine stanovništva te okolnosti prihvaćene kao alibi za tragično odsustvo muževa: na posao se dugo putuje i obično stiže sat pred početak radnog vremena, tamo se ostaje sat i više po završetku, a potom proradi tipično japanski refleks hiperaktivnog pripadanja grupi. Naime, kada te poslije desetak sati provedenih zajedno, kolege s posla, a često i šef, pozovu na piće, ne može biti nikakvog svetijeg trenutka u tvojem životu (bolesno dijete, gosti...? Pih!) i pred tobom je još nekoliko sati rada.

Dodatna zanimljivost (bonus track) slijedi nakon što se Salaryman pijan vraća kući metroom: zbog nekontroliranog predatorstva su prije više godina uveli posebne vagone za žene. Ne znam da li sam dobro objasnio, pokušat ću ponovo: tipovi su toliko odlijepljeni od realnosti da im je normalno da u večernjoj gužvi fizički gnjave cure u metrou i to je eskaliralo do te mjere da je bilo neophodno uvesti segregaciju kao u Mississippiju pedesetih godina prošlog stoljeća.

Petrovo uho

Poslije sedam dana Tokija sjeli smo u automobil i otišli u Ito gdje je narod Japana za nas izgradio terme. :) Kupanje je bilo kapitalno, prije svega jer je hotel tog dana bio fino prazan, budući da su upravo završili neki praznici, ali važnije mi je opisati jedan detalj večere kojom su nas dočekali.

Sjeli mi na pod oko ogromnog stola na kojem je bio srednje masivan sashimi starter (dakle, panoramska snimka većine ribljih vrsta okolnih mora, serviran sirov i u obliku oduševljavajuće zen skulpture) na kakve smo - moram priznati - pomalo navikli, a uz svačije mjesto nas je dočekao poseban prizor. Na vrhu benzolovog plamenika iz osnovnoškolskog kemijskog laboratorija je stajala rešetkica, a na njoj okrenuto prema gore najveće Petrovo uho koje sam ikad vidio. Zapravo, najprije sam pomislio da je to neka vjerska uvreda po kojoj je sveti Petar zapravo bio slon, ali navodno je to za Japan standardna veličina. Na našem stolu je dakle na neobičnim ležajevima polako gimnasticiralo sedam komada Petrove šnicle (jer to je zapravo bila veličina te zvijeri).
Budući da smo potamanili dio predjela, do nas je došla super-teta (ne, to zaista nije bila tek tako neka konobarica) i krenula nas pripremati za nastavak večere. Prišla je do mene i upalila vatru na plameniku. Kakav prizor! Nesretna školjka se krenula uvijati, oko nje se počela pojavljivati pjena, a zvuk je bio nepodnošljiv. Zvuk? To su vikala naša prisutna djeca, kojima smo morali iste sekunde obećati da će svih preostalih sedam talaca o-d-m-a-h biti odneseni i pušteni u more.

Wasabiland

Na putu natrag prema Tokiju zaustavili smo se u regiji koja sigurno ima ime, jer u Japanu imenuju elemente pejzaža, ali sam ga ja nekako zaboravio. Razlog za zaustavljanje je bilo moje nekritično obožavanje wasabija, a to vam je onaj zeleni japanski hren kojeg u Europi viđamo samo u obliku dodatka uz sushi. No, ovaj put sam se suočio sa sirovom verzijom, prirodnom, nepatvorenom i općenito fantazmagoričnom. Posvećujem par redaka toj epizodi jer smo imali priliku osjetiti posljedice kritične mase: u nekoliko turističkih prodavaonica kupili smo oveće brdo hranolikih predmeta baziranih na wasabiju. Ovih dana prijateljima po Ljubljani dijelim ljute čokolade, jučer smo jeli pastu (ok, soba rezance) s okusom wasabija, na sve što jedem dodajem wasabi i sve u tom duhu... Prilikom tog potpuno dječjeg uživanja u svemu s wasabijem razmjenjivali smo ideje i inovacije te razglabali o raznim janjetinama i sličnim našim domaćicama koje bi možda bile još carskije s ovim dodatkom.

Najbolji obrok

Jeli smo svaki dan bez izuzetka (iznenađenje, znam), većinom u dobrim restoranima, ali svi smo se složili da je daleko najvažnija bila večera u restoranu Kazu. Taeko (tako se zove naša frendica) uspjela je rezervirati mjesto kod svog idola iz vremena kad je studirala na tokijskoj kuharskoj akademiji. Logika restorana je za naše pojmove prilično neobična: soba veličine možda pet sa četiri metra je podijeljena po dužini dugačkim pultom. S jedne strane u nizu sjede gosti, a s druge je kuhinja i solo kuhar koji dakle pred tvojim očima priprema i servira hranu, grozno te maltretirajući "perverznim" tehnikama rezanja, pripreme i serviranja hrane. Došli smo u sastavu troje odraslih i četvoro djece, pa smo napunili restoran (i to prilično umorni od cijelog dana Disneylanda koji je klincima bio obećan još u Ljubljani). Situacija dakle prilično privatna i udobna.
Obrok se sastojao od desetak jela, a glavno je da su sva bila besprijekorna i inteligentna.
Krunski trenutak obroka je bio kada je gospodin-car-legenda-genije pred mene postavio nikad bolji komad bifteka i pred mojim očima naribao super svježi wasabi. Bio sam naravno oduševljen na svim mogućim katovima moje napaćene duše. Draga prijateljica je prilikom rezerviranja zamolila svog idola da razmisli o našem razgovoru iz Wasabilanda i odreagira. Ne treba puno dodavati, je li tako?

Tempura bus

U nekom trenutku smo ustali malo ranije i skoknuli shinkansenom (to je kao vlak, ali malkice brže) do dalekog Kyota. Tamo smo vidjeli zaista spektakularne hramove i za razliku od Tokija nespaljeni dio starog grada s drvenim kućama, ali za ovo naše druženje je bitniji jedan autobus.
Uputili se mi tako do periferije Kyota da vidimo Zlatni paviljon (Mišima, sjećate se...) i uletjeli u autobus. I shvatimo - ok, Taeko nam je rekla - da se vozimo veoma posebnim prijevoznim sredstvom. Naime, taj autobus, kao i svi drugi u Kyotu, voze na ulje iz restoranskih friteza u kojima se priprema tempura (super stvar, ali nemojmo sada). Da ponovimo: bus je išao na ulje od prženja.
Kad sam to neki dan ispričao na uredništvu Coolinarike, Mario je opisao sličnu stvar na Otoku mladosti, ali je tamo cijela vožnja mirisala na lignje. U Kyotu ništa. Izgleda da su stavili filtar. U svakom slučaju ludo.

Kraj, može opet?

Poslije tri tjedna Japana prošaranog ovakvim i onakvim doživljajima bilo je teško sletjeti natrag u ove isuviše poznate krajeve u kojima nemam baš puno za istraživanje. Glavna tema razgovora je emotivni jetlag kojeg osjećamo i poslije petnaest dana od povratka. Zato, ako bi me netko htio oduševiti nečim magičnim ili potpuno (p-o-t-p-u-n-o) ludim, molim vas i preklinjem, zapišite to u komentarima, pa da se skupa veselimo. A kad se vidimo, donesem wasabi čokoladu, može?

Autor fotografija: Goodcoolmood