Kad završe zimski praznici i djeca opet krenu u školu, počnem pregledavati prospekte za ljetovanje. Tako mi je najlakše izaći na kraj sa zimom. Ova je bila tako duga i ledena da sam na internetu bjesmomučno tražila aranžmane za Kubu i Maldive, iako je vjerojatnost da tamo odem bila nikakva, ne igramo loto niti sportsku prognozu.
Kad završe zimski praznici i djeca opet krenu u školu, počnem pregledavati prospekte za ljetovanje. Tako mi je najlakše izaći na kraj sa zimom. Ova je bila tako duga i ledena da sam na internetu bjesmomučno tražila aranžmane za Kubu i Maldive, iako je vjerojatnost da tamo odem bila nikakva, ne igramo loto niti sportsku prognozu.
No, na desetodnevnom ljetovanju negdje na Jadranu bili smo čak i kad je Davor jedno vrijeme bio bez posla. Uskočili su njegovi roditelji i moja mama, koja je odnekud izvadila novac za put i rekla da je to zaostali honorar koji joj ne treba.
Znala sam da su to uradili zbog Nore, koja je tada imala dvije godine, a ja sam bila trudna s Igorom. Kad smo koju godinu kasnije otkrili Orebić, bolje rečeno Pelješac, naša je potraga za idealnim mjestom za odmor bila završena.
Ove sam zime, kao i uvijek, pregledavala hotele na Braču i Hvaru, istraživala Istru i privatne vile s bazenima, čak sam se vidjela na bazenu hotela "Lone" u Rovinju, na ležaljkama ispijam koktel i čitam knjigu. Da imam facebook, stavila bih tu sliku i ispod napisala: Rovinj, ponovo... Kad ugasim lap top znam da idemo kod tete Stane u apartmane u Orebić, kao što znam da mi se muž zove Davor, a ne Brad Pitt, makar i njega ponekad pogledam na internetu, čisto da vidim je li se još dobro drži.
Stigli smo predvečer, iscrpljeni od puta, Igoru nije bilo dobro u autu, bez obzira na tablete koje je popio i moja upozorenja Davoru kako vozi. Cesta je puna krivina, a Igor na okuci iza koje pukne pogled na Korčulu, Lastovo i Mljet ima mučninu svake godine. Više se ne obazirem na Čehe koji se fotografiraju i užasnuto gledaju majku koja im utrči u kadar sa sinom čija je majica puna nečega što ne bi trebalo biti na njihovim slikama s ljetovanja.
I sve to bude izbrisano gumicom kad u dvorištu tete Stane, između bijelih lancuna koji se suše i klimavih plastičnih stolica prekrivenih borovim iglicama zamirišu palačinke dobrodošlice, s domaćim pekmezom od smokava i šljiva, a Igor na njih navali kao da nikad u životu nije jeo palačinke.
Ove godine sve je isto, teta Stana ujutro kuha kavu i priprema doručak. Ručamo u apartmanu, napravim neku pastu i salatu, a za večeru se počastimo pizzom ili odemo u restoran "Vrgorac", gdje je hrana odlična, cijene pristojne, a moji dečki ne ostanu gladni jer su porcije stvarno obilate. Nisam se nadala da ću ove godine na godišnjem imati vremena pisati dnevnik niti praviti kolač, ali vrijeme, ili bolje rečeno nevrijeme, mi je i to omogućilo.
Nedjelja je bila oblačna i prohladna, čudna kombinacija za sredinu ljeta, kad oblaci obično donesu sparinu, a južina učini da muhe jače grizu. Predložila sam da se penjemo na Svetog Iliju, odnosno da pokušamo, pa da vidimo dokle ćemo stići.
Nora je bila vidno neraspoložena, dečko koji se zove Andrej i svake je godine dolazio u Orebić, ovoga ljeta nije došao i na fejsu joj je rekao da izgleda ni neće. Nisam se usudila pitati je li možda zaljubljena. Igoru se prijedlog svidio, a Davor nas je pokušao odvratiti riječima da će sigurno pasti kiša. Sjedili smo u dvorištu nakon doručka i vijećali. Davor je iznio genijalan prijedlog da cijeli dan spavamo, kad je k nama došla teta Stana sa zdjelom punom borovnica.
"Kuća časti."- rekla je i spustila ih pred nas.
Kuća su ona i njen muž Mirko, umirovljeni poštar, tenor u mjesnoj klapi i čovjek s najvećim brkovima koje sam ikad vidjela. Podsjeća me na Milu Hrnića, samo što ima tanji glas.
"Jesu li domaće?"- upitala sam.
"Aha, ubrala ih jučer u Neumu, u samoposluzi."- rekla je Stana i odgegala se natrag u kuhinju.
Svi troje su mi išli na živce s glasnim podsmijehom, pa sam odlučila kako će se penjati na Iliju, a neka spavaju kad se vratimo u Zagreb. I onda nas je na pola puta, izgrebane od grmlja, uhvatila kiša. Zadihani i blatnjavi smo utrčali u Stanino dvorište. Bijele plahte i stolice su na vrijeme uklonjene. Znala je da će pasti i pustila nas da krenemo.
"Drugi put pitajte. Mislila sam da znate. Šta ja znam, ima svakakvog svita, vole hodat' po kiši."-rekla je kad sam došla posuditi mikser.
Skrušeno sam napravila pitu s borovnicama i pudingom, koji sam ponijela sa sobom iz Zagreba.
Nora je pojela dva komada za večeru, i dalje sa mnom nije htjela razgovarati. Tužnu sam je i nesretnu natjerala u planinske vrleti i nikakva pita s borovnicama to sad nije mogla popraviti. Igor je bio ljut što smo se vratili pa je na brzinu pojeo veliki komad i popio mlijeko. Na rivi su ga čekali prijatelji, njegovo se društvo još nije počelo rasipati.
"Mogu li sada spavati?"-pitao me Davor, nakon što je smazao tri komada.
"Aha."-rekla sam snuždeno.
"Hvala ti, ljubavi moja."-rekao je i prije nego sam mu stigla išta reći gurnuo me na krevet.
Zamalo sam udarila koljenom u drveni rub, to mu ne bih oprostila, modrica mi ne bi prošla do kraja ljeta.
"Neću ni ja tebi oprostiti ovo danas, sada ćeš biti strogo kažnjena."-rekao je i zgrabio me u zagrljaj. Poljubac mu je imao sladak okus borovnice.
:(Još nema komentara