I tako smo danas donijele odluku da moramo opet sjesti, svaka sa svojim argumentima, a ja ću na sredinu stola staviti kremasti kolač s marelicama, da nas podsjeti kako život može biti jednostavan i lijep.
Kraj je školske godine, djeca odlaze kod djedova i baka, pod prozorima šulja se vrućina, koja tek noću donekle popusti. Helena i ja vodile smo duge telefonske razgovore svake večeri, dok ne bi počele zijevati u slušalicu, tema je bila samo Lucija.
Prošle smo joj nedjelje otišle u posjet, odgovorila je na Heleninu poruku odmah, sretna sto dolazimo, jer kad je sama place. Nije mogla nazvati roditelje i reci u kakvoj je situaciji, znajući da bi čula sve što ne želi, a ionako joj odjekuje u glavi.
Htjela sam joj dati kolače i pružiti malo utjehe, nikakvi mi savjeti nisu padali na pamet.
Kremasti kolač s marelicama
No, kad smo ušle u Lucijin stan, djevojačku šećerlemu od 40 kvadrata, ispostavilo se da su stvari kompliciranije nego sto sam mislila. Sjele smo na bijele kauče s jastucima u nekoliko nijansi roze, a Lucija je zaronila u svoju pricu.
Danas pravim kremasti kolac s marelicama, i jedva čekam da bude gotov, jer poslijepodne opet idemo k njoj. U prvom dijelu je pričala ona, danas slijedi drugi, u kojem bi trebale pričati mi.
Lucija je deset godina živjela s mladićem za kojeg je vjerovala da će biti njen život. Helena je znala priču, nikad mi je nije ispričala jer je to nešto sto Lucija već četiri godine pokušava zaboraviti. Upoznali su se pri završetku studija. Njoj su bile 23, njemu 24. Uskoro su počeli živjeti skupa, prva se uspjela zaposliti Lucija, a poslije toga on. I sad sam imala dojam da se ispričava što je bilo baš tako. Nakon dvije godine podstanarskog života predložila je da kupe stan. činilo joj se glupo plaćati stanarinu kad bi mogli, dodaju li još malo, otplaćivati kredit za vlastiti stan. No, Damir se usprotivio. Rekao je da mu ne pada na pamet vezati se na trideset godina s bankom, da bi imali privid da su vlasnici nečeg, sto i dalje pripada banci. Samo bi stekli pravo hvaliti se tim robovlasničkim odnosom pred rodbinom i prijateljima.
"Bila je to jedina istina koju mi je rekao."-rekla je te nedjelje sklupčana u svom naslonjaču, u majici boje marelice.
Tada ga je, puna nelagode i strepnje, upitala znači li to da on ne želi planirati s njom zajedničku budućnost, brak i djecu. Odgovorio je da nipošto nije tako, sve to želi jednom, kad dođe vrijeme.
"A kako ćemo onda imati stan?"-upitala je Lucija, zainteresirana za savijanje obiteljskog gnijezda, a ne za nekretnine. Objasnio joj je da moraju raditi i štedjeti, on planira pokrenuti privatni posao, nada se da će u idućim godinama zaraditi dovoljno da stan kupe vlastitim novcem.
Živjeli su tako prema njegovoj zamisli, oboje su puno radili, a život, kada bi sebe samo malo uvjerila, uopće nije izgledao loše. Na poslu je napredovala više od njega, jer nije imala djecu niti išla na porodiljni, u uredu se ispuhivala kao balon, da doma ne pukne i ostavljala u liftu zgrade osjećaj, koji bi je ponedjeljkom ujutro dočekao, a nije mu mogla dati ime. Donosili su posao doma, naročito on, opsjednut time da joj dokaže kako je sposoban. Išli su dva puta godišnje na putovanja, uspijevali staviti nešto novca sa strane, jer je mu je krenulo, ali ne onako kako se nadao. Bio je stalno u raspoloženju čovjeka koji ima šest dobitnih brojeva na lotu, i čeka da se izvuče sedmi. I tako je došla deseta godina, na tom ljetovanju su se opustili, on toliko da joj je zaboravio čestitati rođendan, ona tako da se riješila tableta za kontracepciju, jer joj je ginekolog rekao da malo od njih odmori. Na kraju ljeta Lucija je Damiru ponosno rekla da je trudna. Jedan pogled na njegovo lice bio je dovoljan.
Kad se sabrao, upitao je: "Kako sad misliš trudna? Pa nismo se tako dogovorili."
Nakon deset godina veze, to nije bilo nešto što je mogla čuti od čovjeka kojeg je voljela. Posvađali su se prvi i posljednji put. Shrvana i slomljena prekinula je vezu, pobacila i nakon toga digla kredit za ovaj stan. Četiri godine ne može pronaći dečka, zato što se boji, čuva djecu svojih prijateljica vikendima i praznicima, četiri godine strahuje hoće li uopće moći ostati u drugom stanju, i sad joj se dogodilo, na tako glup i neplaniran način. Ništa joj nisam mogla reći, osim što sam upitala koliko zapravo poznaje tog Srđana.
"Ma znam ga od srednje škole, išao je u razred do mog. Znam i tu njegovu bivšu, nisu mi bili par. On je simpatičan, samo pomalo introvertiran..."
Od toga dana Helena i ja vodimo maratonske razgovore, u kojima analiziramo njenu situaciju, a zapravo pričamo o sebi. Helena tvrdi da bi rodila dijete, njemu ništa ne bi rekla i živjela bi dalje, sretna što je postala majka. Ja mislim da Srđanu treba reći kakva je situacija, da ima pravo znati, prije nego Lucija donese bilo kakvu odluku. Lucija je bliža Heleninom razmišljanju, jer ne želi doživjeti još jednom da čovjeku kaže kako nosi njegovo dijete, a on se na to skiseli, pa makar ovog puta imao pravo. Na kraju posjeta spustila sam joj na dlan Norinu rodu, koju je bez rijeci uzela.
I tako smo danas donijele odluku da moramo opet sjesti, svaka sa svojim argumentima, a ja ću na sredinu stola staviti kremasti kolac s marelicama, da nas podsjeti kako život može biti jednostavan i lijep.
:(Još nema komentara