Unutra se na pladnju puna četiri sata kočio Coffee cream cake, napravila sam ga drugi put i mislim da je sad uspio. Iako se zove kolač, radi se o torti, a na njih sam posebno slaba.
Helena je ušla u moju kuhinju, kao žena koja tajnu zna. Skinula je kaput i odložila ga na stolicu, protresla kosu, kod nje je to radnja koja traje, ima kose za tri žene na toj lijepoj glavi, i onda sjela preko puta mene, a ja sam ugasila svijetlo u kuhinji, tek tako, da nešto napravim.
"Smeta ti svijetlo?"-upitala je začuđeno.
"Ovako je intimnije. Prejaka je žarulja, kao da sjedimo kod zubara."-rekla sam i otvorila frižider.
Unutra se na pladnju puna četiri sata kočio Coffee cream cake, napravila sam ga drugi put i mislim da je sad uspio. Iako se zove kolač, radi se o torti, a na njih sam posebno slaba. Kad mi ne uspije iz prve onako kako sam zamislila, moram se vratiti receptu i uvidjeti gdje sam pogriješila. Mislim da posljednji put nisam dovoljno dobro miješala brašno i šećer za biskvit, a i mazanje mi je bilo nespretno, pa nije izgledao kao danas. Heleni nije promakao moj ponosni izraz.
Coffee cream cake
"Isuse, ti ćeš mene dokrajčiti. Ne smijem se zdebljati sad kad konačno imam frajera."-rekla je i pritom stavila veliki zalogaj u usta.
Helena spada u onu vrstu ljudi koji hranu jedu na način da, iako niste gladni, istog trena poželite jesti. Ima nešto u tome kako otvara usta, možda u izrazu njena lica ili razigranim prstima koje prinosi licu, što bi i bolesnika natjeralo da proba ono što ne voli. Takva je Helena, mami na grijeh, a ja sam eto, povodljiva.
"Imaš frajera?"-upitala sam punih usta.
Krema od vanilije ispala je božanstveno.
Potvrdno je klimala glavom, gušeći se u kolaču. Na vrhu njezina nosa, kao na skijaškoj skakaonici, bijelio se trag od kreme.
Lizala sam prste, to radim samo pred Helenom, i razmišljala o tome smijem li sebi dozvoliti još jedan komad.
"Sjećaš se onog tipa što mi je kupio cvijeće?"-iznenada je upitala.
"Kako se ne bih sjećala? Što je s njim?"-upitala sam i uzela drugi komad, kojeg sam postala svjesna tek kad sam ga pojela.
Takvu priču se ne zaboravlja lako, slutila sam da će se dogoditi nastavak.
Helena je značajno otpila gutljaj kave i zagledala se u daljinu. Sumrak je popalio svjetla na prozorima susjedne zgrade. Sjedile smo u polumraku, kao saučesnici.
"Možeš me kritizirati, reći što god hoćeš, izdala sam svoje principe i poklekla. On je oženjen i ja sam s njim."-rekla je u jednom dahu, pogledala me u oči i glasno srknula kavu, kao da joj treba zraka.
"Prije nego te osudim i spalim na lomači, reci kako je do toga došlo."-izgovorila sam, obamrla od ugodne topline u trbuhu u koji više ništa ne može stati. Osim, eventualno, Helenine priče. Imam li želudac stvarno je čuti, progovorio je glasić u mojoj glavi. Veza s oženjenim je "no, no" u mom malom dijelu svemira. No, Helena je njegov dio i ja je volim. Dakle, želim čuti priču.
"Nisam prestala misliti na njega. Od one večeri kad mi je kupio cvijeće kod ulične prodavačice, hodam ulicama grada i iza svakog se ugla nadam da ću ga sresti. Kad se to dogodilo, nisam ga prepoznala."
"Kako?"-izletjelo mi je.
"S Lucijom sam sjela na kavu poslije posla, u kafiću je bila gomila ljudi. Zgrabio me za ramena. Podigla sam pogled i tek po osmijehu shvatila da je to on. Danju izgleda nekako drugačije, mlađe. Sreća je da sam sjedila, pa nisam mogla pasti. Da sam bila na nogama..."-
"Kad je to bilo?"-pitala sam uzbuđeno.
"Prije deset dana. Sjeo je s nama, Lucija je ubrzo otišla. Pričali smo satima. Sutra smo izašli na večeru i kao klinci se ljubili u autu. Viđamo se od tada svaki dan, makar na sat vremena. U subotu smo bili u Samoboru na ručku. Znam da je sve pogrešno, ima ženu i dvoje djece, ali ja sam se zaljubila."-rekla je tiho.
"Neću ti moralizirati, sve ti je jasno, on pripada drugoj ženi. Nikome koga volim ne bih poželjela ulogu ljubavnice. Zaslužuješ više i bolje."-rekla sam joj u jednom dahu.
"Aha. Moji starci kažu da imam visoke kriterije, da zato nemam normalnu vezu otkako sam se razvela. Kriterije sam pokušavala sniziti, ukoliko ja uopće razumijem što to znači."-rekla je i uzdahnula, pa uzela još jedan komad kremastog kolača. Kad je život gorak, kolači su bar slatki.
"Ono, glup je i primitivan, ali nema veze, važno da je sa mnom."-zakolutala je očima.
"Došla sam dotle da bih s frajerom bila samo ako je normalan i simpatičan, ali draga moja, lako je tebi, zaštićenoj iza zidova ove kuhinje držati predavanja. Nemaš pojma kakvi su muškarci, jer ih mjeriš po Davoru. Dakle, znam da to nije dobro i da nema perspektivu. Dok se ne pojavi netko slobodan, tko daje nadu da je normalan, ne mora imati završen fakultet ni sjajan posao, dotle ću posuđivati nečiju sreću, u nadi da je neću razrušiti."-izgovorila je svoj unaprijed spremljen izgovor, a ja sam je zagrlila, jer mi ništa drugo nije preostalo.
"I seks je savršen, hvala na pitanju."-namignula je, pa sam se nevoljko nasmijala.
"Čuvaj moju tajnu."-šapnula mi je tada.
Znala sam točno na koga se to odnosi. Na naše majke, ni na koga drugog. I kada imaš 38, postoji glas savjesti, superego ili majka koja ti stoji iznad glave, čisto da te podsjeti kako nešto što radiš nije u redu. Ponekad je tu samo zato da ti ne da da do kraja uživaš. I možda je tako bolje. Recept za sreću nije jednostavan kao recept za savršeni kolač.
:(Još nema komentara