Ponukan temom tjedna odlučio sam da ponovo podsjetim čitatelje o povijesti pizze. Radeči kao pizza-majstor dugi niz godina odlučio sam da vam približim to popularno jelo. Najčešće pitanje koje su mi postavljali je kako da naprave tijesto za pizzu. Kasnije u članku će te naći moj recept za tijesto koji ja upotrebljavam u svojoj kući . Bez obzira što je to moj posao kada me dijeca zatraže pizzu nije mi mrsko da je napravim. Zato kada poželite pizzu umjesto da potražite letak vaše omiljene pizzerije, zasučite rukave i napravite vlastitu – vjerujte mi, to ima neki poseban šarm.
Ako vas zanima otkud dolazi i kako je nastalo to planetarno popularno jelo, čitajte dalje, u suprotnom se spustite malo niže...
Kao što znate, kruh je jedno od najstarijih jela koje je ljudski rod počeo pripremati i stručnjaci se slažu da se kruh sprema u najmanju ruku od neolitika, a pouzdano se zna da su mu već u antici dodavali tazne začine da bi poboljšali njegov okus. Tako su Grci imali vrstu kruha koju su nazivali „plakuntos“, a koja je sadržavala različite začine, luk i češnjak. Vojnici Darija Velikog (521 – 486 pr.Kr.) su na svojim štitovima (!) pekli kruh kojem su dodavali sir i datulje (meni osobno malo sumnjiva kombinacija,ali nek im bude... ), a i Vergilije u Eneidi spominje kako je kruh bio poput “poslužavnika“ za druge namirnice.
Sve je to lijepo i fino,ali izdaleka još ne nalikuje na pizzu, zar ne? Ključni trenutak se dogodio u 16.st. kad su pomorci iz tadašnjeg Novog svijeta (Amerike) donijeli rajčice za koje su mnogi smatrali da su otrovne. Kad su se napokon uvjerili da nisu, kasno u 18.st stanovnici siromašnih četvrti Napulja su ih počeli dodavati kruhu. To je ubrzo postalo jako popularno pa su čak i turisti počeli pohoditi siromašnije dijelove grada u potrazi za tim specijalitetom.
U početku su se pizze prodavale samo na ulici, ali malo po malo su nicale i pizzerije. Tako se smatra da je najstarija pizzerija na svijetu Pizzeria Port`Alba u Napulju koja je započela s radom već 1738, a 1830. je prerasla u pravi restoran.
Francuski pisac i ljubitelj hrane Alexandre Dumas (znate onaj koji je napisao Tri mušketira ili pak Grofa Monte Christa) nam opisuje kako je oko 1830.-te godine izgledala napuljska pizza. U mom prijevodu to bi otprilike izgledalo ovako: „Na prvi pogled pizza izgleda kao jednostavno jelo, ali nakon nešto pomnijeg promatranja , vidimo da je dosta složena. U pizzi ima ulja, masti, sira, rajčica, sitnih ribica: to je gastronomski termometar tržnice. Njena cijena raste i pada u ovisnosti o cijenama već navedenih namirnica i u odnosu na to je li plodna ili oskudna godina“.
U današnje vrijeme u Napulju postoje čistunci koji smatraju da postoje isključivo dvije vrste pizze:
a) pizza marinara koja sadrži origano, češnjak, extra-djevičansko maslinovo ulje i bosiljak (unatoč imenu, ne sadrži morske plodove – ime je dobila po tome što su je često jeli ribari)
b) pizza margarita koju je napravio Raffaele Esposito 1889. godine za posjet kralja Umberta I. i Margarete Savojske. Kraljici se od ponuđenih jela najviše svidjela pizza s rajčicama, sirom i bosiljkom (priča kaže da je to bilo radi patriotizma – te tri namirnice bi predstavljale boje talijanske zastave, ali meni se nekako više čini da je Margareta voljela dobro jesti ) koja je kasnije po njoj dobila i ime.
1984. godine osnovano je društvo "Associazione Verace Pizza Napoletana“ koje propagira čistunski pristup pizzi i koje ima poprilično stroga pravila. Neka od njih su:
- pizza se mora peći u peći na drva na 485ºC maksimalno 60-90 sekundi
- mora se ručno mijesiti bez upotrebe trljice ili bilo kakvih pomagala (mikser bi već bio krivokletstvo! )
- ne smije imati preko 35 cm u promjeru
- tijesto ne smije biti deblje od 33 milimetra
Ponekad stvarno pretjeruju s propisima pa tako neki zahtijevaju da se maslinovo ulje stavlje isključivo u smjeru kazaljke na satu...
I još jedna mala jezična sitnica pa prelazimo na stvar: riječ "pizza“ dolazi od staronjemačke riječi "bizzo“ ili "pizzo“ (istog su podrijetla i engleske riječi "bit“ i "bite“) što znači zalogaj. Tu su riječ Lombardi donijeli u Italiju u 6.stoljeću.
I ako vas zanima kako se to kod mene doma radi (i ako ste izdržali sve ove povijesne zavrzlame), sad ćete i saznati. Vidjet ćete, nije nimalo na tragu napuljskih čistunaca! Količine u ovom receptu su dovoljne za jedan lim koji dobijete uz pećnicu, ali ako vas je puno ili ste veliki ljubitelji pizze, dozu vrlo lako udvostručite.
MOJE TIJESTO ZA PIZZU🍽
- 400 g brašna
-2 dl mlake vode
-sol ,šečer
- 4 jušne žlice maslinovog ulja
-1 digo kvasac
Brašno pomiješamo sa kvascem,soli i šečerom. Dolijemo vodu i zamjesimo tijesto da se ne lijepi po rukama. Kada smo zamijesili dodajemo maslinovo ulje i ponovo ga premjesimo da bi ulje uslo u tijesto. Tada ostavimo da se diže pola sata i razvučemo ga na veličinu lima da nam ostanu rubovi malo deblji. Zatim namažemo sa sosom od rajčica , pospemo sa ribanim sirom i poslije sira ko šta voli (salama, tunjevina, povrće, suho meso ,plodovi mora itd.). Ja osobno pećem u pećnici zagrijanoj na maximum 10-15 min.🤢
:(Još nema komentara