Posluživanje hrane oduvijek je oslikavalo prehrambene ukuse i materijalne mogućnosti te društvenu hijerarhiju. Danas smo u razdoblju kad stol iskazuje osobnost.
Što smo sve izmislili i usavršili, kako bi zatvorili krug koji ide od trganja mesa s mrtve životinje rukom do finger fooda?
Stavili smo u desnu i lijevu ruku žlice, žličice, noževe i viljuške, čaše i šalice. A, onda dalje, zdjele za juhu i salate, tanjure, tanjuriće, bokale, soljenke. Kroz stoljeća se serviranje stola usavršavalo slijedeći prehrambene ukuse i materijalne mogućnosti, kako bi to danas postala svakodnevna radnja u svim kućanstvima.
Povijest serviranja stola i ugošćavanja je vrlo zanimljiva.
Jeste li znali da su do 17-og stoljeća, plemići imali vlastite sluge, čiji je zadatak bio da hranu narežu na komade po gospodarevoj volji. Zamislimo veliki i široki stol, bogat u ukrasima i hrani te uzvanike uz koje stoje osobe koje jedine od prisutnih imaju nož u rukama?!
Ugošćavanje, i time u vezi, serviranje i ukrašavanje stola, važan je dio zajedničkog života, izraz ljubavi i poštovanja.
Ništa bolje nisu prošle ni viljuške, koje su se počele koristiti tek u vrijeme Louisa XIV, a koristile se neka vrsta metalnih štapića.
Ali, tek je s renesansom, serviranje i ugošćavanje postalo aktivnošću sa strogim pravilima. Mjesto za stolom bilo je hijerarhijski definirano. Imućnost i značaj obitelji mjerili su se organizacijom banketa. Osim raznovrsne hrane, najveću ulogu je imalo ukrašavanje stola. Svaki predmet, pribor, cvjetni i voćni aranžman, imali su smisao u okviru cjeline. Poznato je da je Leonardo Da Vinci osmišljavao i crtao stolove za gozbe obitelji Sforza, prave pravcate scenografije.
Krajem 17-og do 19-og stoljeća vlada posluživanje na francuski način, neka vrsta današnjih bufeta, sa stolovima na kojima su bila poslagana sva jela. Bio je to trijumf velikih srebrnih pladnjeva, porculanskih zdjela i ukrasa, vaza sa cvijećem. Svatko se služio po volji.
Početkom 19-og stoljeća, u doba Napoleona, u modu dolazi posluživanje na ruski način. Uzvanici bi sjeli za skoro prazan stol, ukrašen tek tanjurima, žlicama i čašama. Sluge bi iznosile jela po određenom redu i služila ih gostima. To je doba kad nastaju prvi jelovnici.
Bez obzira što danas serviranje stola nema značenje koje je imalo nekad, i dalje ostaje važnom stavkom u obiteljskom životu, održavanju tradicije, izražavanju vlastitog identiteta i estetike.
Za svakodnevne obroke najčešće koristimo podmetače, jedan ili dva osnovna tanjura, pribor i čašu za vodu. Kad ugošćujemo, naravno ovisi o prigodi, većinom koristimo stolnjake. Danas su u modi laneni stolnjaci, koji ne traže da budu savršeno ispeglani. Tanjuri ne moraju biti iz istog servisa, dovoljno je da se međusobno slažu bojom, veličinom ili nekim drugim detaljem. Tanjurići ispod čaše više nisu in, kao ni prstenovi za salvete, koje je dovoljno presaviti ili eventualno zavezati vrpcom i na njih položiti grančicu svježeg bilja. Bonton ne voli plastične boce pa je važno vodu poslužiti u vrčevima.
Središnji ukras na stolu, za koji na hrvatskom nemamo jedinstveni naziv, poput engleskog «centerpiece», talijanskog «centrotavola», francuskog «centre de table», istinski stolu daje vrijednost. Vaza sa cvijećem, ne previsoka kako bi mogli vidjeti gosta preko puta, ikebana sa suhim cvijećem, mala biljka u teglici, zdjela s voćem, kamenčićima, školjkama, ukrasne svijeće, daju stolu pa time i vašim gostima, važnost. Ugošćavanje i time u vezi, serviranje i ukrašavanje stola, važan je dio zajedničkog života, izraz ljubavi i poštovanja.
:(Još nema komentara