Svaku biljku treba poznavati. Svaku posebno. Kao i kod gljiva, nema općih pravila. Prvo znanje, a tek onda ručak i uživanje u širokom spektru okusa koji su često pravo iznenađenje i veselje. Zamislite, pohani gavez ima okus svježih krastavaca. Svašta!
Svakog proljeća u ruke uzmem samo jednu knjigu - "Enciklopediju samoniklog jestivog bilja" Ljubiše Grlića. To je knjiga koja je u svojih nekoliko izdanja sigurno najbolja knjiga te vrste na svijetu. Upornim pretraživanjem svih najvećih internetskih knjižara nisam naišao na ništa prikladnije i bolje od ove knjige. Napisana je za sve. I za laike početnike i za znanstvenike. Biljke su podijeljene u tri skupine. U prvoj su one koje su uistinu savršeno ukusne, u drugoj one koje su dobre tako-tako, a u trećoj one koje su jestive, ali samo u slučaju teške nužde i preživljavanja.
Samonikle jestive biljke ne beru se zbog siromaštva, nestašice ili uštede.
Ali uvijek se sjetite da PRIRODA NIJE BENIGNA, nije bezopasna ni dobroćudna. Priroda nije besplatan vrt, tržnica. Sve treba dobro poznavati jer uvijek se kriju neka iznenađenja. Npr. godinama berem bujad. Bujad ili velika paprat biljka je koja raste u ogromnim kolonijama. Za jelo služe mladi izdanci dok su još savijeni poput puža i ne viši od dvadesetak centimetara. Japanci bi poludjeli da vide koliko bujadi nedirnuto raste svake godine u našim krajevima. I pokojni car Hirohito bi s caricom pod rukom svake godine odlazio brati bujad. "Warabi"- rekli bi Japanci. Ali otkriveno je da neki sastojci bujadi mogu uzrokovati rak probavnih organa. Dakle s bujadi umjereno.
I zato je možda bolje ispričati priču o velikom znanstveniku nego nabrajati jestive biljke.
Jestive dekoracije
Za jelo služe mladi izdanci velike paprati dok su još savijeni poput puža i ne viši od dvadesetak centimetara.
Prije dvadesetak i više godina sjedio sam u Tuheljskim toplicama za stolom s uvaženim stručnjacima za gljive i samoniklo jestivo bilje. Povod je bilo emitiranje neke radijske emisije o svemu i svačemu. Nakon obavljenog posla ćaskali smo i čekali te obećane poznate zagorske punjene lignje koje nikako da dođu na stol. Nervoza je rasla, a i glad. Odjednom je naš najveći stručnjak za samoniklo jestivo bilje dr. Ljubiša Grlić primio vazu ispred sebe i krenuo jesti cvijeće i dekoracije. Svi smo ga začuđeno pogledali, a on je objašnjavao da su gotovo sve biljke u vazi na stolu jestive i ukusne. I tako dok su lignje bile još daleko po zagorskim bregima, mi smo krenuli ispitivati koje je cvijeće ukusnije. Crvena ruža s pecivom je bila najbolja. Sve je to otvorenih usta gledao i začuđeni konobar. Gospoda u godinama brste cvijeće i dobro se zabavljaju. Uistinu čudan prizor. Konobar je otrčao i lignje su bile na stolu. Da mi je bilo čuti što je ispričao u kuhinji.
Svatko od nas zna barem par samoniklih biljaka koje su ukusne i jestive. Šparoge, bljušt, desetak biljčica koje čine "mišanciju", prodaju se na tržnici. Od nedavno se i kopriva vratila na tržnicu. A ona se, vjerovali ili ne, od davnina uzgajala kao povrće. Navodno su je uzgajali i Egipćani, Grci, Rimljani. Plinije piše da je mlada kopriva dobra i zdrava hrana koja čuva od bolesti cijelu godinu. Naši stari recepti je često spominju i koriste. Može se pripremiti na mnogo načina kao i svako povrće, a ja bih preporučio savijaču tj. štrudlu.
Uostalom, sve su jestive biljke nekad davno bile "samonikle" ili imale nekog samoniklog pretka kojeg danas možda više ni nema.
Samonikle jestive biljke ne beru se zbog siromaštva, nestašice ili uštede. Tko to ne shvati, može nastradati. Otrovne biljke kao i gljive, vole otrovati sve one koji im ne daju puno, potpuno i bezgranično poštovanje.
12Komentara