Peitrapelosa! Dižući pogled u vis, zamjećujem svu grandioznost kaštela pa se pitam tko ga je i kako gradio, kako se dovlačio kamen na ovu klisuru, slagao komad na komad i kako su se dovlačile teške škrinje.
Dugo odgađani uspon do gradine negdašnjeg kaštela ili kostela Pietrapelose dobio je dodatni poticaj ljetos, prilikom prelistavanja jednog diplomskog rada s temom "Srednjovjekovni spomenici na području Bujštine", koji me dodatno učvrstio u nakani razgleda starina srednjovjekovlja, kojih je Istra u svojim čipkanim njedrima prepuna. Nakana je dodatno prerasla u određenu fiksaciju te sam jedva čekala da Z. završi s poslom, da počnu jesenji dani, pogodni za pentranja na gradine.
Konačno je osvanuo blag i topao listopadni dan, iako s neplaniranom izmaglicom koja nije nestajala cijeloga dana. Možda i bolje jer ljepota istarskog krajolika ovijenog tom specifičnom maglicom dobiva slikarski ton sfumata, onog tona nejasnosti i postepene osjenčanosti.
Putujući iz pravca Umaga ka Buzetu, neposredno iza Motovuna, kod rimskog smo akvadukta skrenuli ulijevo, cestom koja prolazi dolinom rječice Bračane, pritoke rijeke Mirne. S desne nam je strane kanal Bračane u kojem nema niti jedne kapi vode jer je ljeto bilo izuzetno suho. Pa ipak, toj su tvrdnji suprotnost svježe i zelene livade uz rijeku koje se prostiru sve do prvog niza drveća u čijim se tamnozelenim krošnjama počinje komešati jesen, nazirati se prvi rubini i jantari lišća. Iščekujem, svako toliko zirnem ulijevo, pogled mi poput lovca čeka nagovještaj zidina.
A onda na uzvisini, iznad krošnji drveća, tamni nazubljeni lik gradine. Eto je! Pietrapelosa! Obrisi su joj nejasni upravo zbog spomenutog sfumata, ali i zbog sunca koje mi sužava vidno polje. Nekoliko minuta potom, u selu Opatija ukazuje nam se neka čudna i pomalo smiješna građevina modernog doba, patvorina srednjovjekovnog dvorca s krovom na čijim se ivicama dižu tornjići. Nečija kuća i restoran. A iznad tog "čuda" raskrilila se mračna ljepota Pietrapelose koja svemu daje neku nadnaravnost, neku težinu. Dolje sve šareno, kao omot bombona kojeg su odbacila djeca u igri, a gore, sve dok mi seže pogled, tamne i mračne zidine upiru se spram plavetnila nebeskog svoda.
Uz restoran počinjemo uspon cestom nasipanom tucanikom. Nakon desetak minuta energičnog hoda propraćenog smijehom zbog zapuhanosti, jer očito da nam nedostaje kondicije, pridružuje nam se sasvim obično biće vidljivo u svim selima i seoskim dvorištima diljem svijeta. Veseli i pitomi pas žutosmeđe dlake. Poskakuje, zastajkuje, okreće se, skreće u šipražje, ali nas uporno prati. Pa dobro, bit će nas više. Sad već dahćemo svo troje jer cesta je sve strmija iako je donekle ublažavaju serpentine. Noge u tenisicama kližu, pa dobacujem da ćemo uskoro na sve četiri kao i naš pratitelj. Dodatno me muči što mi se čini da je Z. zaboravio je li to pravi put. U jednom sam vodiču pročitala da za vrijeme uspona cijelo vrijeme putnik-namjernik-znatiželjnik mora držati u svom pogledu gradinu, a ja je ne vidim više. Penjanje se nastavlja, pravac desno, pravac ulijevo i taman kad sam zastala da malo predahnem, učinilo mi se da mi je pogled nešto zamijetio. Različito od okoliša.
Još korak, još dva i eto je. Da, da. Pietrapelosa! Velika je, tamna, gotovo crna, gotički joj zidovi strše u zrak s raspucalim kruništem te se čine poput prstiju nemani. Obilazimo je s lijeve i desne strane, ali može joj se prići samo s jedne. Naime desno je pravi pravcati ambis i tek je netko iz doline može slikati ili fotografirati dok je s lijeve strane obruč zelenog guštika. Stazicom s lijeve strane započinjemo obilazak. Klisko je od rose, pazimo da ne iskrenemo zglob. Tek u hodu uza sam zid, dižući pogled u vis, zamjećujem svu grandioznost kaštela pa se pitam tko ga je i kako gradio, kako se dovlačio kamen na ovu klisuru, slagao komad na komad i kako su se dovlačile teške škrinje.
S lijeve je strane donekle još uščuvana romanička crkvica sv. Magdalene, kroz čija pritvorena vrata provirujem. Prazna je, ali nema plijesni. Kasnije ćemo se u podnožju kaštela zaustaviti kod dviju ploča; jedna s upozorenjem namjerniku da razgledavanje vrši na vlastitu odgovornost (sic, trebali smo to ranije pročitati), a druga s osnovnim podacima o kaštelu kao i pripomenom da se freske iz crkvice nalaze u Zavičajnom muzeju grada Buzeta.
Zavojita me stazica uz crkvicu dovodi do ulaza u kaštel. Zastajkujem. Gledam u vis. Malo je toga ostalo osim vanjskih zidova s dotrajalim kruništem i ostacima obrambenih zidina. Nad ulazom skele i žica, koje, ma kako se ne uklapale u prostor, izazivaju radost jer su dokaz da će se možda nešto poduzeti s restauriranjem. Prisjećam se pročitanog i ispričanog: Ime Pietrapelosa u doslovnom prijevodu s talijanskog znači Kosmati grad (pietra, f.- kamen, ali i grad i peloso u značenju - dlakav, kosmat). Kosmatost se odnosila na gusto raslinje u okolišu, a pietra na vapnenac od kojeg je kaštel građen i kojega ima u izobilju. Također se spominju i nazivi Petra Pillosa kao i Rauestein, ovisno tko je trenutno imao u zakupu kaštel. Narod ga je međutim oduvijek spominjao kao Kaštel ili Kostel. Gradnja i postojanje samoga kaštela u uskoj su vezi s prometnim i gospodarskim značenjem kraja. Kako su rijeke Mirna, ali i Bračana nekada bile plovne, položaj na klisuri bio je važan radi nadzora riječnog i kopnenog prometa, ali i obrane feudalnih dobara.
Prvi pisani zapis datira iz daleke 1102. godine kada je Henrik Bavarski daruje akvilejskom patrijarhu Ulrichu I. Pietrapelosi i otada pa sve do potpadanja pod Veneciju 1411. godine, posjed je pod vlašću akvilejskih patrijarha. Izmjenjivali su se ovdje brojni upravitelji (markizi), brojne obitelji koje su svojim bračnim vezama bile povezane s vlasnicima drugih posjeda (žena Henrika Pazinskog, Elizabeta, bila je kći Vikarda I. od Pietrapelose, a Vikard je II. bio staratelj mldb. Henriku II. Pazinskom). Bogata je povijest Pietrapelose, omeđena granicama života i smrti; ovdje se okajavalo izdaje, gubilo posjed zbog kartaških dugova, ljubilo i varalo, a svih tih stoljeća kmet je u podnožju kaštela mukotrpno radio i trpio za gospodare.
Sunce je uperilo svoje zrake kroz uske otvore, a šipkov plod prosuo svoje crvenilo, mušice i ostali stvorovi sitnih krila prevareni duljinom ljeta, zrelinom uzduha i teškim mirisom prezrelih jabuka, zalijeću mi se u kosu. Koljena postaju meka, hvata me neko bestežinsko stanje i ostavih svoju sadašnjost izvan zidina. Razgrnuh trošnu zavjesu prošlosti, zelenu od mahovine i narančastu od lišajeva i - uđoh u kaštel...
Ovdje sam samo promatrač i po potrebi, narator. Godina je 1267. Ljeto je svom vrelinom naleglo između zidina. U ulaznom dijelu kaštela vlada metež jer taman su ujahali vlasnik i pratnja. Visok i jak muškarac otire svoj krvavi mač jer su te zore on i brat mu ubili na spavanju Bjakvina Momjanskog. Ništa ne nagovješćuje sumnju da će ubrzo i njihove glave pasti zbog osvete Bjakvinove braće koja je poslužila teritorijalnim pretenzijama Saveza istarskih gradova. U uhu mi zašušti svileni skut Carsemanove ili Henrikove žene. Sjedi visoko gore ispod samog kruništa i pogledom prati pripreme vjenčanja dolje u selu. Znade dobro da će njenom mužu, po feudalnom običaju pripasti pravo prve bračne noći. Oh, koliko je samo njegove djece tamo dolje...?
Nešto mi vlažno takne ruku. Prenem se, a pogled mi padne na psa, našeg pratitelja. Kako je samo mirno, sigurno i nekako prelagano živjeti u odnosu na likove prohujalih vremena. Koliko ih se samo izmijenilo do posljednjega Nicole Gravisija de Pietrapelose kojemu je ovaj kaštel poklonjen sa svim impliciranim pravima. Možda se i ovdje trebao desiti neki seljački pobunjenik pa pribiti kojeg od muških članova Pietrapelose na stup sramote (berlin) kraj Saleža da je samo postojao u to vrijeme. Pa da plati za svako djevojačko oskvrnuće, za sva poniženja, bahaćenja i surova kažnjavanja podložnih.
Pogled mi prati liniju uklesanih stepenica na krunište, oronulih, spaljenih, neupotrebljivih...ili ipak ne? No nemam se hrabrosti pentrati do vrha, ovdje gdje sam, sunce me miluje, a zelenilo i plavilo šuma i horizonta dostatno je za ispunjene.
Pietrapelosa je gorjela nekoliko puta i konačno pretrpjela najveće oštećenje 20-ih godina 17. st. U crkvici se još neko vrijeme misilo, a onda je sve napušteno, trava i šipražje su prekrili kamene podove, a mahovina nagrizla zidove. Još samo ptice i zemne životinje pronalaze noćište među zidinama, dok su pauci isprepleli svoje mreže nalik na čipku. Možda 500 godina postojanja ovog kaštela predstavlja kap vremena gledajući s razine Svemira gdje uostalom ne postoji ni prostor ni vrijeme, ali ovdje, u ovom kutku planeta, kaštelu se može pripisati dugovječnost.
Odlazeći ispod skuta Pietrapelose, nadu mi pružaju baš skele. Možda nagodinu, ako bude volje, sredstava i nadasve ljubavi spram ove kulturne baštine, sve bude drugačije, možda ću vidjeti nestrpljive noge turista kako hodaju obrambenim zidinama, a opet, ovako netaknuta u vječnom životu kamena, draža mi je.
Prilikom spuštanja, razaznajem mnoštvo gljiva za koje kasnije saznajem da su vrsta vrganja, tzv. kasni vrganji ili kostanjevke, gljive visoke kvalitete. U vrtu kraj restorana jabuka se savila pod težinom plodova, a Puto (tako je psu ime) mi nosi, nove ljubavi i povjerenja radi, trulu jabuku koju je pronašao na travi. Dižem ruku, ubirem zdravu i sočnu i zagrizem...
Autor slika: Umag-0280
:(Još nema komentara